A Film a Week - The Mousetrap

 previously published on Cineuropa

Shots are fired, loud, tense music plays, and shouts are heard during the pitch-black opening credits of Serhii Kastornykh’s feature-length fiction debut, The Mousetrap. Before that, we only get to see the dedicatory note to the defenders of Ukraine, which should not come as a surprise, bearing in mind the filmmaker’s two previous directorial efforts were documentaries about the forging of the new Ukrainian army and the troubles that war veterans face after demobilisation. The film has premiered in the official competition of the Black Nights Film Festival in Tallinn.

The aftermath of the shoot-out leaves our hero, Anton (Yuri Kulinich, glimpsed in Natalya Vorozhbit’s Bad Roads and Oleh Sentsov’s Rhino), as the sole survivor. His leg is wounded and his arm is broken, but he is able to do a quick fix on it with some meds, a block of wood and some duct tape. However, there is a far greater danger for him: the fact that he is trapped in a small “room” in a dug-out trench that’s collapsed. All of his communication devices prove to be useless, while goods such as food, water and batteries are limited. He tries to dig himself out, but his knife cannot cut through the thick roots of the tree above him. His only company turns out to be a black mouse that he befriends and starts talking to. He might be losing his mind, but he still holds onto the hope that he could be saved…

In this regard, The Mousetrap reminds us of the myriad films in which the sole protagonist is in grave peril: stranded up in the mountains, lost at sea, buried in a coffin or locked in somewhere. We have seen many movies of this type, and they are rarely good. On the other hand, the few decent ones cannot be easily copied, since their gimmick usually works one time, and one time only. Bearing that in mind, Kastornykh is playing a game that he cannot possibly win.

On the other hand, he tries, like a brave and resourceful soldier, to make it work somehow, and for a period of time, it does. The camerawork in hand-held mode by Yura Kokol gives us a sense of the place and the only human character in it, Yuri Kulinich does his best to keep us interested in the destiny of Anton, while Kastornykh, serving as his own editor, opts for longer and more dynamic takes so the chaos of the situation feels realistic, rather than artificial. However, Hossein Mirzagholi’s musical score is a tad on the nose in an attempt to dictate how viewers should feel, and the inclusion of three additional songs in genres varying from power pop to heavy metal seems a bit over the top.

The crucial problem is the mise-en-scène rooted in genre presets. Should the filmmaker embrace the clichés and tropes of “survival cinema”, or should he be trying to subvert them, and if so, how? Ending the film satisfactorily, without stooping to “deus ex machina” devices, can also seem overly challenging. In the end, Kastornykh ticks all of the boxes of the trained viewer’s expectations and also employs a bag of well-worn tricks to stretch the material, better suited to a short movie, into a feature. All of this means that, noble intention to make an ode to Ukrainian war heroes aside, The Mousetrap does not offer much beyond what we have seen in similarly set B-movies.

Mufasa: The Lion King

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Simbinih avantura smo se već nagledali, bilo u jednom i jedinom originalu The Lion King (1994), bilo u njegovom nastavku The Lion King II: Simba‘s Pride (1998), donekle i u budalastom „međunastavku“ The Lion King 1 1/2 (2004) rađenom direktno za video-tržište. S druge strane, ponešeni uspehom svoje najnovije ideje „fotorealistične animacije“ s The Jungle Book (Džon Favro, 2016), ekipa iz studija Disney se setila da formulu okuša i sa rimejkom originala u istom stilu i sa istim rediteljem. Rezultat je bio prolazni The Lion King (Favro, 2019), impresivan više tehno-frikovima nego ljubiteljima dobre priče, ali se postavilo pitanje kuda dalje. Jer krčag ide na vodu dok se ne razbije i svaka suva drenovina se mora iscediti do kraja.

Odgovor smo dobili u vidu angažmana Berija Dženkinsa („oskarovski“ Moonlight, još i bolji If Beale Street Could Talk) za novo poglavlje u franšizi koje je centrirano oko lika epskog, ali tragičnog Mufase, a funkcioniše i kao „prikvel“ i kao „sikvel“ Favroovom „rimejku“. Pred nama je Mufasa: The Lion King.

Ali, pre nego što se pojavi Mufasa, Dženkins i scenarista Džef Nejtanson nam uspostavljaju okvir u kojem kralj Simba objavljuje svojim podanicima da će on i kraljica Nala uskoro dobiti još jednu prinovu. Dok se ona porađa na ritualnom mestu, a on mora biti uz nju, Timon i Pumba su angažovani na čuvanju male princeze Kjare, što im baš i ne ide. Srećom, u pomoć im priskače mudri mandril Rafiki i počinje da je smiruje s pričom o mladom lavu bez kapi kraljevske krvi koji je postao kralj, o njenom dedi Mufasi.

On je rano odvojen od svojih roditelja u velikoj poplavi u kojoj je on završio u bujici koja ga je odvela daleko. Ali je svejedno zapamtio predanja svoje majke o magičnoj zemlji Milele („Zauvek“ na svahili jeziku) koja se nalazi iza horizonta, u kojoj večno sunce sja, a hrane i vode je dovoljno da se harmonični „krug života“ stalno obnavlja i širi. Iz bujice ga je spasio mali princ iz drugog plemena, Taka, i odveo svojim roditeljima. Kralj Obasi ga nikad nije prihvatio kao svoju krv, ali ga je kraljica Eše odgajala kao sina (odnosno kći, jer ga je učila kako se lovi za pleme), a Taka ga je uzeo za brata.

Kada pleme dođe na udar izgnanih belih lavova koje predvodi opasni Kiros, već poodrasli, ali svejedno mladi Mufasa i Taka dobijaju zapoved da beže. Mufasa koji je solidno ovladao životnim veštinama ih vodi prema magičnoj zemlji, opasni čopor ih prati, a put ih vodi i kroz prašumu i kroz sneg i led Kilimandžara, a usput će sresti i buduću kraljicu Sarabi i pticu-referenta Zazua i mladog šamana Refikija...

Ko je pogledao makar original ili Favroov „rimjek“ će vrlo brzo i sa visokom preciznošću znati kako će se priča rasplesti. Međutim, to je zapravo manji problem s ovim filmom iz prostog razloga što je inherentan svim „pričama o poreklu“ kultnih likova iz starijih filmova. S druge strane, edukativna komponenta o toleranciji, prijateljstvu, bratstvu i pripadnosti dovoljno je jaka i plemenita da zaokupira makar mlađe gledaoce na dovoljno dugo vremena da oni trajanje od dva sata i ne osete.

Problem je, međutim, što ćemo ga mi stariji itekako osetiti i pritom vrlo dobro znati koje trikove autorski tandem upotrebljava da ga rastegne, čak i nepotrebno. Naravno, u pitanju su okvir koji priču šalje u „flešbek“, prekidi da bi Timon i Pumba bespotrebno pričali gluposti i ometali naratora Rafikija, kao i upadljivo mediokritetske mjuzikl-sekvence koje očigledno služe kao „filer“.

Drugi i mnogo veći problem je filozofsko pitanje čemu sve to. Odgovor na njega je prilično jasan i glasi: „da se pokaže napredak u sferi fotorealistične animacije“. Pritom, Beri Dženkins koji je verziran u ozbiljnim dramama ovde ne može da ostavi neki lični pečat, a i cela stvar je sama po sebi „Sizifov posao“.

Jer, šta od fotorealistične animacije zapravo dobijamo? Da lavovi koji inače ne govore „realistično“ otvaraju usta, a da lavice bez grive u tom postupku nabiranja žila izgledaju kao divovske golokože mačketine? Mufasa: The Lion King zapravo vraća filmsku umetnost na „fabričke postavke“ iz doba Edisonovog trusta – na nivo vašarske atrakcije.