Heroic Losers / La odisea de los giles

kritika objavljena na XXZ

2019.

režija: Sebastián Borensztein

scenario: Sebastián Borensztein, Eduardo Sacheri (prema romanu Eduarda Sacherija)

uloge: Ricardo Darín, Luis Brandoni, Verónica Llinás, Rita Cortese, Marco Antonio Caponi, Andrés Parra, Chino Darín

Jedna stvar je sigurna: ako u filmu igra Ricardo Darín, to je već dovoljna garancija da je film vredan gledanja. Nije stvar samo toga da je Darín verovatno i najbolji aktivni glumac na svetu, malo je i do njegovog osećaja za izbor uloga koje mu omogućavaju da bude versatilan, ali i da održava neke konstante i time daje svoj lični pečat. Što će reći, treba opasno promašiti fudbal, pa Darínov talenat protraćiti onako kako je to učinio Asghar Farhadi u Everybody Knows kada mu je dao minijaturnu ulogu naivca i gotovo blesana.

Osim Darínovog prisustva u filmu, i to u glavnoj ulozi, za Heroic Losers je dobra reklama takođe i kontekst tog prisustva. Režiju filma potpisuje Sebastián Borensztein koji je Darína već režirao u The Chinese Takeaway (2011), izuzetno simpatičnoj komičnoj drami gde je veliki glumac perfektno odigrao nervoznog, ekscentričnog provincijalnog gvožđara. Scenario je, pak, Borensztein napisao u saradnji sa Eduardom Sacherijem, i to po Sacherijevom romanu. Sacheri je inače poznat kao autor romana i scenarija za njegovu filmsku adaptaciju u slučaju filma The Secret in Their Eyes (2009). Dotični film nije samo pokupio Oscara za najbolji strani film (te godine u izuzetno jakoj konkurenciji), nego je i lansirao Darínovu međunarodnu karijeru. Treća referenca koja reklamira Heroic Losers je žanrovska odrednica "caper" trilera, što je opet asocijacija na film Nine Queens (2000) koji je Darína iz televizijskog glumca promovisao u filmsku zvezdu kod kuće u Argentini.

Heroic Losers počinje sa naracijom njegovog glavnog lika Fermína Perlassija (Darín), bivšeg fudbalera i maskote u svom malom gradiću, o značenju pojma "budala". Nije to slučajno, originalni naslov filma prevodiv je kao "Odiseja budala", a do kraja filma ćemo shvatiti da budala nije nužno nešto negativno i da se svakome može desiti da ispadne budala, najčešće ne svojom krivicom. U prvoj trećini filma ćemo saznati kako je Fermín ispao budala...

On je imao dobre namere da pokrene propalu lokalnu poljoprivrednu zadrugu tako što će uložiti svoj novac, ime i integritet kako bi svoja sredstva uložili i drugi građani, ne nužno bogati, ali sa nekom ušteđevinom. Osim njegovog najboljeg prijatelja Fontane (Brandoni), njegove žene (Llinás) i vlasnice lokalne fabrike Carmen (Cortese) koja ulaganjem osigurava posao za svog sina (Caponi), ostali ulagači uglavnom dolaze iz redova radničke klase i predstavljaju galeriju manje ili više blesavih likova.

Taman kada se prikupilo dovoljno novca da se na osnovu toga podigne kredit, dogodilo se nešto istorijsko: ono što Argentinci nazivaju "Corralito", kriza dostupnosti gotovine u domaćoj valuti koja je trajala više od godinu dana, a bila je tek jedna od etapa finansijske krize koja je na prelazu vekova tresla Argentinu. Naši junaci su, naravno, preko noći ostali bez svog novca koji je pomoću ljigavog bankara pokupio beskrupulozni advokat Fortunato Manzi (Parra). Kada se od inicijalnog šoka oporave i kada načuju da je Manzi iskopao podzemni sef nasred polja, naši će simpatični luzeri krenuti na put osvete. To, međutim, nije tako jednostavna akcija, već zahteva pomno planiranje i egzekuciju...

Heroic Losers tada počinje da se kreće utabanim žanrovskim stazama, sa jasnim uzorom u Ocean's Eleven (2001) Stevena Soderbergha, sa razlikom da umesto kiča i "glamura" Las Vegasa sada imamo posla sa Argentinskom provincijom, vrućom krvi i improvizacijom. To funkcioniše ne samo zato što Ricardo Darín ima gotovo istu harizmu kao George Clooney, već i zbog njegove igre sa drugim glumcima u timu, pre svega sa još jednim veteranom argentinske filmske i televizijske glume, Luisom Brandonijem. Ortačka prepucavanja između dvojice likova su uverljiva i pravo ih je zadovoljstvo gledati, dok galeriju sporednijih likova, odnosno "šrafova u mašineriji" popunjavaju uglavnom manje poznati glumci (uz par izuzetaka među kojima je i Darínov sin Chino) koji vidno uživaju u svojim ulogama. Iako retko kad predstavlja direktnu pretnju ekipi pljačkaša, Andrés Parra je izvrstan kao živčani negativac Manzi, a ceo koncept jednostavno funkcioniše.

I na zanatskom i tehničkom planu, Heroic Losers je vrlo solidan film. Detalji perioda s početka milenijuma su sasvim na mestu, a direktor fotografije Rodrigo Pulpeiro bez problema hvata štimung zaboravljenog provincijskog gradića osuđenog na propadanje. Atmosferu podiže i muzika Federica Jusida u blues-rock štihu, pa Heroic Losers, iako ne baš originalan u ideji, deluje prijatno retro.

Upravo je ta prijatnost ključ svega, to da kao gledaoci možemo da se opustimo i komotno navijamo za "naše" koji pokušavaju da izvade svoju štetu tako što će prevariti prevarante i opljačkati pljačkaše. Tako jednostavna postavka, uz vešto ukomponovane citate Bakunjina, neke druge političke štoseve i reference na kratku, ali burnu argentinsku istoriju i truističke opservacije da govnar ne misli za sebe da je govnar, već radi ono što jedino ume, uspeva da nas razgali i čak nam pruži (lažnu) nadu da će možda sve biti u redu kada se postavimo za sebe. Na kraju, to je samo film i deo magije je baš u tome da se stvari tamo raspliću drugačije nego u životu.

A Film a Week - Tigertail

previously published on Asian Movie Pulse

The outbreak of the COVID-19 pandemic has, at least temporarily, disrupted the film distribution channels and shifted the focus from the usual ways (festivals, then theatrical releases in different territories) directly to internet. It works for now for the world-wide audiences since there is a list of films that already had their festival premieres earlier this year (or in the later stages of the last year) and the completed films to be released. For filmmakers, producers and production companies, the glass could be half-full (getting the widest possible, global releases) or half-empty (taking some not so good deals with streaming giants). How it looks like in the case of Alan Yang's directorial debut "Tigertail" that premiered earlier this month on Netflix?

As a writer and a producer, Yang comes from television background, best known for his credits on the series like "Parks and Recreation" and "Master of None", so, theoretically, he should not be bothered too much with the fact that his directorial debut got the small screen release. The trouble is, however, that some of the "movie magic" always gets lost in translation and some films work differently in different release contexts. That is the case with "Tigertail", a film that should have been seen on a large screen, preferably at a film festival, before hitting the internet. Simply put, television or laptop screen, pretty much robs it of visual flair that makes this earnest, well-acted but predictable family drama stand out.

Like recently reviewed Lulu Wang's last year's outing, "The Farewell", "Tigertail" is a semi-fictionalized (auto)biography in its core, dealing with the generational and lifestyle differences within the frame of a Taiwanese-American family. The central character of the film is Pin-Jui, played by Tzi Ma (who also had a supporting role in "The Farewell" and who is becoming a synonym for the role of the father in the Asian-American cinema), a working-class immigrant form Taiwan who made it in Bronx as a hard-working corner store owner, but who had to sacrifice everything for that kind of success. Pin-Jui is based on Yang's own father and his life in Taiwan and in New York.

Pin-Jui grows up with his grandmother, since his mother (Yang Kuei-Mei) left for the city in order to find work after his father's death. The times are hard: Taiwan is a military dictatorship, the army is hunting the dissidents and Mandarin is being imposed as the official language, discriminating the local majority of Taiwanese-speaking people. It is especially the case for Pin-Jui who basically has no chance of social mobility in life. Later on, Pin-Jui (played by Lee Hong-Chi as a young man) works alongside his mother in a sugar factory, lives with her in a small house and spends his time going out, listening to covers of American pop-rock hits, dating his childhood sweetheart Yuan (Fang Yo-Hsing) and dreaming about leaving for America with her.

Part of his dreams come true with the help of the factory owner who finances his trip across the ocean under the condition that Pin-Jui takes his daughter Zhenzhen (Li Kunjue) with him. The life in America is not anything like Pin-Jui dreamed of, so he has to work even harder if he wants to provide for himself and his family conceived in a loveless marriage. The end result is that he is estranged from his own daughter Angela (Christine Ko) and that he cannot offer her any emotional support in the times of her own personal hardships.

The plot jumps back and forth between the different timelines, with the periods of the late 60's Taiwan and early 70's New York being told as flashback of Pin-Jui memories. The protagonist is also introduced early on as a narrator, and Yang uses that device from time to time, creating the feeling of a screen adaptation of a proper memoir. That kind of narrative structure takes some time to set in, but once the viewer is adjusted to it, the events and the topics become predictable. Some of the solutions are a bit too abrupt (the divorce of Pin-Jui and Zhenzhen), and Pin-Jui's inability to communicate with Angela could have used more of an in-depth approach. On the other hand, Yang is not making the unnecessary audience-friendly compromises, as he does not go for the melodramatic clichés (although Yuan comes back to the screen, played by Joan Chen). The earnestness and the portrait of a life as it is remains one of the greater qualities of "Tigertail".

The other good thing Yang is especially good at is channelling the emotion through the gentle and fond memories. There are the traces of Wong Kar-Wai and Edward Yang in the portrait of the romance between Pin-Jui and Yuan and in choice he has to make between a chance of a better life and his true love. The feeling is highlighted with a use of analogue cinematography on 16mm stock by Nigel Bluck, where the warmth and the graininess blend together perfectly. However, the part of the mood gets lost when the film is watched on a small screen.

The actors do their best to bridge their sometimes under-developed characters. Luckily for the principal star of the film, this is not the case for his character, so Tzi Ma's acting is on the money all the way through. The biggest casting challenge, however, was to assign at least two actors to play the same character in different periods of time and life stages, and to make the transformation as smooth as possible, which Alan Yang does in the best possible way. That is apparent especially in the case of the protagonist, where the youthful optimism channelled by Lee Hong-Chi (famous for the role of Wildcat in Gan Bi's "Long Day's Journey into the Night") slowly and compellingly transforms to resignation that is key to the character in the later stage in life.

Overall, "Tigertail" is a good film, especially judged as a debut feature. Alan Yang certainly had a clear vision and the discipline to follow it through. The film could benefit of a bit longer runtime and a better development of the supporting characters (who are usually relegated to a couple of traits), while it is also expected for a film about the immigration to be more generous on the social context. Then again. it would be a different film. This way, focused on a toll that dreams of a better life take on the inner living of a person, "Tigertail" is both brutally honest and universal, which is a merit on its own.

Lista - April 2020.

Ukupno pogledano: 40 (38 dugometražnih, 2 kratkometražna)
Prvi put pogledano: 39 (37 dugometražnih, 2 kratkometražna)
Najbolji utisak (prvi put pogledano): Proxima
Najlošiji utisak: Playing With Fire

*ponovno gledanje
**kratkometražni

objavljene kritike su aktivni linkovi

datum izvor Naslov na Engleskom / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena

01.04. video Rim of the World (McG, 2019) - 4/10
01.04. festival A Fire in the Cold Season (Justin Oakley, 2019) - 7/10
02.04. festival Color Out of Space (Richard Stanley, 2019) - 8/10
03.04. video Vivarium (Lorcan Finnegan, 2019) - 7/10
04.04. video Harriet (Kasi Lemmons, 2019) - 6/10
05.04. festival Mind the Gap / Democracy Ltd. (Robert Schaubs, 2019) - 6/10
06.04. video The Invisible Man (Leigh Whannell, 2020) - 8/10
07.04. video They Shall Not Grow Old (Peter Jackson, 2018) - 8/10
08.04. video Colewell (Tom Quinn, 2019) - 8/10
08.04. video Best F(r)iends Volume 2 (Justin MacGregor, 2018) - 5/10
09.04. video True History of the Kelly Gang (Justin Kurzel, 2019) - 8/10
09.04. video Avengement (Jesse V. Johnson, 2019) - 7/10
10.04. video Western Stars (Bruce Springsteen, Thom Zimny, 2019) - 7/10
10.04. video The Call of the Wild (Chris Sanders, 2020) - 5/10
11.04. video The Grudge (Nicolas Pesce, 2020) - 4/10
11.04. video The Way Back (Gavin O'Connor, 2020) - 6/10
13.04. video Downhill (Nat Faxon, Jim Rash, 2020) - 5/10
13.04. video Playing with Fire (Andy Fickman, 2019) - 2/10
14.04. video Frankie (Ira Sachs, 2019) - 5/10
14.04. video The Farewell (Lulu Wang, 2019) - 8/10
15.04. video The Other Side of the Wind (Orson Welles, 2018) - ?/10
15.04. festival The Royal Train (Johannes Holzhausen, 2020) - 6/10
17.04. video Atlantics / Atlantique (Mati Diop, 2019) - 9/10
17.04. festival Robolove (Maria Arlamovsky, 2019) - 8/10
17.04. video They'll Love Me When I'm Dead (Morgan Neville, 2018) - 7/10
18.04. video The Postcard Killings (Danis Tanović, 2020) - 3/10
20.04. video Proxima (Alice Winocour, 2019) - 9/10
20.04. video Uncorked (Prentice Penny, 2020) - 6/10
21.04. video Animals (Sophie Hyde, 2019) - 5/10
*22.04. TV The Bling Ring (Sofia Coppola, 2013) - 6/10
23.04. video Svaha: The Sixth Finger / Sabaha (Jang Jae-hyun, 2019) - 7/10
23.04. video The Twentieth Century (Matthew Rankin, 2019) - 8/10
24.04. video VFW (Joe Begos, 2019) - 7/10
25.04. festival Space Dogs (Elsa Kremser, Levin Peter, 2019) - 7/10
**25.04. video Limbo (Dani Viqueira, 2018) - 8/10
**25.04. video Conductor (Alex Noyer, 2018) - 8/10
26.04. video Onward (Dan Scanlon, 2020) - 7/10
27.04. video Stray Dolls (Sonejuhi Sinha, 2019) - 5/10
27.04. video Heroic Losers / La odisea de los giles (Sebastián Borensztein, 2019) - 7/10
28.04. video Tigertail (Alan Yang, 2020) - 7/10
29.04. video Doctor Sleep (Mike Flanagan, 2019) - 7/10
30.04. video Queen & Slim (Melina Matsoukas, 2019) - 5/10

The 20th Century

kritika objavljena na XXZ

2019.

scenario i režija: Matthew Rankin

uloge: Dan Beirne, Sarianne Cormier, Catherine St-Laurent, Sean Cullen, Louis Negin, Richard Jutras, Kee Chan, Emmanuel Schwartz, Mikhail Akooja, Brent Skagford, Annie St-Pierre

Ima li bizarnijeg i za realni život nebitnijeg komada istorije nego što je kanadska istorija ranog XX veka? Verovatno ne, jer je građa nepoznata svima van Kanade, a i mnogima unutar granica iste, a čini se da su se važne promene poput daljnjeg gradualnog osamostaljivanja od britanske krune dešavale gotovo same od sebe. To, naravno, ne znači da se sa to malo istorije (što je, pak, sasvim osvežavajuće iz balkanske perspektive "viška istorije") ne valja sprdati, i to, onako, iz sve snage kao što to čini Matthew Rankin, proslavljeni autor avangardnih kratkih filmova, u svom dugometražnom prvencu The 20th Century.

Rankin, inače zemljak i spiritualni sledbenik verovatno najinovativnijeg retro-nadrealnog filmaša Guya Maddina, već se u svom kratkometražnom opusu dohvatao biografskih tema, primera radi i Nikole Tesle (The Tesla World of Light). U The 20th Century autor u centar stvalja možda simptomatičnu ličnost tog istorijskog perioda, Williama Lyona Mackenzie Kinga, jednog od najdugovečnijih (ako ne i najdugovečnijeg) kanadskog premijera koji je, sa dva prekida, suvereno vladao od 1921. do 1948. godine, ali je ponajviše ostao upamćen po bizarnostima poput komunikacije sa duhom svoje pokojne majke. The 20th Century nam daje portret lidera u mladosti, na početku karijere i na prelomu vekova usred međunarodnih (Burski ratovi) i nacionalnih trvenja (sukobi anglofonih provincija i frankofonog Kvebeka).

Rastući pod uticajem svog povučenog, gotovo poludelog oca (Jutras) i svoje dominantne muškobanjaste majke (Louis Negin u "drag" varijanti), mladi Mackenzie King, zvani Rex (Beirne) ima žarku želju da postane kanadski premijer, te zato mora proći "esid" ispit koji se sastoji od nekoliko izazova, od rezanja vrpci preko ždranja putera do ubijanja beba-foka toljagama, na kojem završava na poziciji "druge pratilje" iza svojih muževnijih, dostojanstvenijih i naoko pristojnijih konkurenata. Dodatni udar na ego mu je i to što pobednik "nosi" i ruku Ruby Elliott (St-Laurent) u koju je, po majčinim instrukcijama, Rex zaljubljen.

Rex onda kreće na put samoizgradnje, od divljeg Winnipega (inače Rankinov i Maddinov rodni grad), gde upoznaje doktora Wakefielda (Chan) koji će ga kao duh slediti dalje, pa do Kvebeka pod hipijevsko-slobodarskom upravom Josepha-Israëla Tartea (Annie St-Pierre, takođe "drag" varijanta) i Ottawe (preko Torona u sekundi, što je oštri politički komentar na nekadašnje i sadašnje prakse) gde mu svemoćni Lord Muto (Cullen) nudi politički probitak i ruku Lady Violet (još jedan "drag", Emmanuel Schwartz) koja Kanadu opisuje kao "jedan loš orgazam za drugim".

Opis radnje filma možda deluje konfuzno, ali drugačije i nije moglo. Pomislite na Monty Python skečeve i filmove, ali ako je moguće još nadrealnije, još bizarnije i sa još manje namigivanja, ubačene u matricu "smešne strane istorije" sa kanadskim ukusom, idealima i sistemom vrednosti. Stil za kojim Rankin poseže takvom materijalu savršeno odgovara - analogna fotografija (super-8 i super-16 film) u staromodnom "akademskom" 4:3 formatu slike i sa ekspresionistički dizajniranom studijskom scenografijom nedvosmisleno inspirisanom filmom Metropolis Fritza Langa. The 20th Century zbog toga nije ništa manje moderan film, nego izuzetan primer kako je moguće presložiti i oneobičiti i filmsku i političku istoriju i stvoriti nešto sasvim novo.

Pitanje je opet koliko će se manje pažljivog gledaocu nešto toliko bizarno kao što je to The 20th Century svideti, koliko će od toga razumeti (odnosno koliko će i kakvih referenci pohvatati) i koliko su ta dva međusobno povezana. U tu svrhu se nameće predlog za malo mentalne gimnastike: ne treba putovati toliko kroz prostor i kroz vreme, nego ostanimo na našim prostorima, u vremenu sadašnjem ili vremenu koje je blago za nama, prisetimo se faca koje su nas ili bi nas vodile u XXI vek i probajmo ih u mislima prebaciti u nadrealnu dimenziju. Svaka sličnost sa stvarnim događajima i ličnostima je slučajna, ali zato indikativna.

Proxima

kritika objavljena na XXZ

2019.

režija: Alice Winocour

scenario: Alice Winocour, Jean-Stéphane Bron

uloge: Eva Green, Zélie Boulant, Matt Dillon, Aleksej Fatejev, Lars Eidinger, Sandra Hüller

Kada je osnovna tema filma toliko puta viđena, kao što je to slučaj sa ženom koja upada u procep između karijere i roditeljstva, kao i između društveno uslovljenih projekcija obe funkcije, čini se da je jedini pristup koji će osigurati svežinu u obradi teme povećanje uloga na astronomski nivo. Ovo poslednje treba shvatiti doslovno: Proxima, novi film izuzetno uzbudljive francuske autorice Alice Winocour, vrti se oko "space tech" inžernjke i razvedene majke kćerkice osnovnoškolskog uzrasta koja se sprema za svoju prvu misiju na svemirskoj stanici MIR.

Njeno ime je Sarah (igra je Eva Green u verovatno najboljoj ulozi karijere) i njoj se ostvario životni san da bude izabrana za jednogodišnju misiju i da poleti u svemir. Od početka je jasno da su astronauti uglavnom klub muškaraca i da na žensko prisustvo gledaju sa podozrenjem, predosećajući nevolju. Ako gledamo čisto fizički plan, možda su i u pravu, uzimajući u obzir biološke razlike, obim i težinu zadataka koje mogu obaviti muškarci ili žene, ali to uvek dolazi u kompletu sa predrasudama na nivou psihologije po kojima su žene, naročito ako imaju porodicu, uvek rastresene na minimalno dve strane i zbog toga nestabilne. Uostalom, vođa misije, američki astronaut Michael (Dillon), takođe oženjen čovek, te predrasude i ne krije, dok ruski kolega Anton (Fatejev) bolje zna da pruži podršku. Njihove različite reakcije plod su različitih kultura u okviru astronautske zajednice, gde je ruska, kao naslednica sovjetske, manje militirazovana i manje mačistička.

To, naravno, ne znači da je Sarah sama po sebi spremna na misiju, bilo u fizičkom, bilo u psihološkom smislu, što će sama na sebi osetiti tek kada se iz Francuske preseli u Rusiju, u čuveni Zvezdani Grad gde se kosmonauti pripremaju za misije. Fizička komponenta podrazumeva mesec dana intenzivnog treninga, a psihološka potpunu promenu dosadašnjeg načina života. Sa jedne strane, tu su strah od pogibije i strah od neuspeha još i pre samog lansiranja. Sa druge, potpuna promena dinamike u porodičnim odnosima, gde se ne snalaze ni Sarah, ni njena kći Stella (Zélie Boulant je možda izabrana zbog fizičke sličnosti sa Evom Green, ali njena dečija gluma je perfektna), kao ni bivši muž Thomas (Eidinger) kome je dodeljena uloga samohranog roditelja na koju možda nije ni pristao. Od svemirske agencije angažovana osoba za psihološku pomoć, Wendy (Hüller), koja balansira između bivših supružnika, njihove kćeri i same agencije, tu može učiniti samo onoliko koliko može, a to nije puno. Situacija nije "normalna", pa za nju ne postoji protokol.

Proxima (naslov je preuzet od imena svemirske misije) nije film radnje, koliko je film stanja, mentalne slike, rutine fizičkog i emocionalnog iscrpljivanja, ličnih, poslovnih i društvenih očekivanja koja se prelamaju preko leđa jedne osobe. Eva Green, za uloge najčešće birana zbog svog zanosnog izgleda i multilingvalnosti, ovde konačno ima priliku da odigra sasvim životnu ulogu, što čini sa izuzetnom sigurnošću i preciznim vođenjem rediteljke koja ima potpuno jasnu viziju. Ostatak likova takođe deluje prirodno uklopljeno oko nje, pa Proxima, čije su izuzetno detaljne akcione scene treninga i priprema upotrebljene za amplifikaciju emocija, ostaje pre svega karakterna studija. Detaljnost scenarija, proceduralna, lingvistička i lokacijska, koji autorica potpisuje u saradnji sa Jean-Stéphanom Bronom, svakako pomaže osećaju autentičnosti, kao i muzika Ryuichija Sakamota, neponovljiva mešavina elektronike i neo-klasike, koja se savršeno uklapa u ambijent i na diskretan način usmerava emocije.

Zaista, čini se da se Alice Winocour, nakon ne baš impresivnog debija u formatu dugometražnog filma, ispraksovala i fokusirala na ljude pod pritiskom, ljude "na ivici nervnog sloma", ljude koji očajnički traže normalnost ili pokušavaju da je kreiraju. Njen prethodni film Disorder, žanrovski kodiran kao triler i centriran na bivšeg vojnika sa PTSP-om koji je primoran da radi kao telohranitelj dok mu se psiha raspada, redak je primer empatičnog ženskog pogleda i muške zanatske efikasnosti koju je pre nje demonstrirala Kathryn Bigelow u ranijoj fazi karijere. U tom smislu, Proxima je više "ženski" film, bez nasilja kao takvog, ali svejedno nabijen emocijom i snažan. Alice Winocour, dakle, ima svoj jedinstveni autorski glas, ali i sposobnost da ga jednako impresivno koristi u različitim registrima.

A Film a Week - Svaha: The Sixth Finger / Sabaha

previously published on Asian Movie Pulse

"Svaha: The Sixth Finger" was never intended to be an award-grabbing festival darling, and its distribution trajectory, having a domestic release before becoming a minor hit world-wide on the internet market, clearly shows that. Neither the film, labelled as a supernatural thriller, nor its director, Jang Jae-hyun, known for his writing and directing work on similar projects like "The Priests" (both writing and directing credits) and the remake of the Venezuelan minor horror sensation "The House at the End of Time", renamed "House of the Disappeared" for Korean version (written by Jang and directed by Lim Dae-wung), fit the festival kind of profile. But envisioned and crafted properly, "Svaha: The Sixth Finger" is more than a decent past-time, far better than Dan Brown novels' screen adaptations (the DNA of the script and the characters has some similarities with them), but still not quite as brilliant as Na Hong-jin's "The Wailing".

The original title "Svaha" ("Sabaha" in the transcription from Korean) has its roots in Buddhism and Hinduism, as it is a word that is used at the end of mantra. From Sanskrit, it is translatable as "Well said", while in Tibetan, the meaning is closer to "So be it", which sounds eerily Abrahamic. The expression travelled together with Buddhism, from India to Tibet, China, Japan and Korea. On the other hand, "The Sixth Finger" (pun intended) part, added for the international video markets, is a plot point that will not be discussed any further in order to keep the spoilers at bare minimum in this pretty much plot-driven story.

The film opens with a narration by Geun-hwa (Lee Jae-in), a simple country girl, who explains that she was born with a demonic twin sister, that she lost her parents early on and that she was raised by her grandparents. As a character, she will find her way to the centre of the plot around the midpoint of the film, but as a narrator, she will be absent until the very end, making a full circle, which is a bit schticky, but efficient.

The story itself revolves around the murders that lead to the pseudo-Buddhist religious cult called The Deer Mount and its mysterious founder and leader Ye-seok (Jeong Dong-hwan). While they are being officially investigated by the police and its chief Hwang (Jung Jin-young), they also draw the attention of Pastor Park (Lee Jung-jae), a man specialized in investigating and exposing the cults and pseudo-religious groups, who becomes our protagonist. With the help of the two of his employees, driver Joseph and deaconess-secretary Sim (Hwang Jung-min) and the valuable information provided by his Buddhist monk friend Hae-an (Jin Seong-kyu, glimpsed in "The Extreme Job"), he is on his way to solve the mystery that exceeds the borders of the material world.

In the exposition stage of the plot, "Svaha: The Sixth Finger" is an intriguing and high-revving piece of movie fun, with a couple of set-piece scenes that provide a nerve-wrecking tension and are directed with elegance and efficiency by Jang. Also, the setting of the urban and rural areas with different religious backgrounds around the Christmas time fills the film with a pretty unique atmosphere. The technical component of the film is usually spot-on, and Jang does his best to shift the tone either by fine-tuning, or by shifting gears regarding the tempo.

However, when all the threads converge into one, Svaha becomes pretty much straight-forward piece where every character does what it is supposed for them to do. Jang's attempts to change the rhythm with the flashback moments seem a bit clunky and the flashbacks themselves are quite unnecessary, since they tend to over-explain the clues and the twists planted just several scenes earlier. In the end, some 15 minutes of slightly over two hours of runtime could easily be trimmed off.

The thing that elevates "Svaha" above the line of average is the film's carefully picked cast. The actors are making an effort to breathe the life into the characters that are either stock, broadly sketched or a bit underdeveloped. Pastor Park even has some franchise potential as a character, while Lee has the star power to carry it. Park Jung-min's efficiency, complete with a dash of humanity, in his role here definitely paved the road for him for bigger things, like this year's Berlinale title "Time to Hunt". Jin Seong-kyu is quite compelling as the protagonist's consultant with a dash of nerdiness, while Lee Jae-In hits the right tones as Geum-hwa. Little known David Lee also puts himself on the map of talent with his role of Joseph that exceeds the frame of a basic sidekick.

Masterfully acted and for the most of the time efficiently directed, easy to follow "Svaha: The Sixth Finger" simply works as a good enough fun, regardless of occasional errors and clichés that could be traced back to the script. Make no mistake, this is not a masterpiece on any level, but it is still an example of a good genre film that works ideally on home platforms.

Atlantics / Atlantique

kritika objavljena na XXZ

2019.

režija: Mati Diop

scenario: Mati Diop, Olivier Demangel

uloge: Mama Sane, Ibrahima Traoré, Babakar Sylla, Diankou Sembene, Amadou Mbow, Nicole Sougou

Realno gledano, ovu festivalsku sezonu verovatno možemo i da zaboravimo jer se neke od mera za sprečavanje širenja epidemije, poput većih okupljanja kao što su to filmski festivali, neće ukinuti do kraja leta, a pitanje je koliko će iskustvo karantina dugoročnu uticati i na putne navike ljudi u svim poljima filmske industrije, od glumaca i reditelja, preko filmskih ekipa (snimanja su trenutno zaustavljena) do novinara koji sve to treba da pokriju. Poslednji hladan tuš dolazi iz Francuske: ovogodišnjeg Cannesa verovatno neće biti jer festival ne može biti održan ni u junu. Pominje se fuzija sa Venecijom i Torontom, ali i to je na dugačkom štapu, posebno kad se u obzir uzmu različita stajališta ovih festivala prema "streaming" platformama kojima se Cannes zagriženo suprotstavlja. Neke korekcije stavova su nužne, ali je pitanje jesu li posle toliko vremena moguće...

Insistiranje Cannesa na obavezi bioskopske distribucije (u Francuskoj) filmova koji se nađu na njegovom programu je možda za neke od posmatrača i perifernih učesnika bila dirljiva, ali čini se da sada više nema smisla, ma koliko bioskopsko iskustvo bilo jedinstveno i neprocenjivo. Filmovi, oni koji su već kompletirani (snimanja su trenutno zaustavljena) će naći svoj put iz limba, makar zaobilazno, jer ga uvek nađu. Primer za to je i prošlogodišnji dobitnik Velike nagrade žirija, Atlantics, senegalski film francusko-senegalske glumice Mati Diop, koji je posle festivala imao distribuciju u francuskim bioskopima i u konačnici završio na Netflixu.

Sam film je razvijen iz autorkinog kratkometražnog dokumentarnog prvenca istog naslova koji se bavio fenomenom rizika koji preduzimaju očajnici (uglavnom mlađi i uglavnom muškarci) trpajući se u velikim brojevima na male, neretko krajnje improvizirane plovne objekte i upućujući se u nepoznato ne bi li se domogli boljeg života. Igrani film počinje sa sugestijom da se radi upravo o tome: investitor N'Diaye (Sembene) ima problema sa dotokom novca za svoj građevinski projekat (za potrebe filma je dodat jedan moderni neboder u gradski pejzaž Dakara, a gradilište se nalazi u njegovoj senci), a cenu će platiti radnici, među kojima i mladi Souleiman (Traoré). On će morati da bira hoće li ostati u siromaštvu sa izabranicom svog srca, Adom (debitantkinja Mama Sane), ili će rizikovati sadašnji život za mogućnost nekog boljeg. Otići će gotovo bez pozdrava i na tom putu nastradati na moru.

U međuvremenu, dok Ada nema pojma (kao uostalom i gledaoci) šta se sa njenim dragim dogodilo, pred njom će se pojaviti dilema: čekati siromašnog momka kojeg voli ili stupiti u ugovoreni brak sa bogatim, ali uglavnom nezainteresovanim i odsutnim Omarom (Sylla). Odluka pod pritiskom familije pada na venčanje (ceremonija zauzima centralno mesto u filmu, a treba napomenuti da je kultura predominantno muslimanska, sa sve različitm standardima ponašanja za supružnike, kultom nevinosti i sličnim zavrzlamama), a čak i njene moderne, ne-religiozne prijateljice joj zavide na (materijalnom) uspehu.

Stvari skreću u čudnom pravcu tokom venčanja kada izbije požar za koji je prvoptuženi Souleiman koji je navodno viđen kako se mota u blizini. On takođe navodno pokušava da je kontaktira preko mobilnog telefona. Njene prijateljice, religiozne ili sekularne, jedna za drugom poboljevaju, a Ada upada u probleme sa policijom i sa mužem. U konačnici, slepi duhovi žena, Adinih prijateljica, počinju da proganjaju N'Diayea kao nepokretnog pokretača katastrofe.

Atlantics se može razložiti na tri osnovne komponentne, od kojih su dve standardne i manje-više svima poznate, socijalna i ljubavna priča, dok je treća izlet u magijski realizam koji se kreće po nekim svojim pravilima presudno vezanim za sredinu, lokalni folklor (možda tu bolje paše izraz mitologija), ali koji je takođe i stvar unikatne umetničke vizije Mati Diop. Ona, pak, tim elementima pristupa autorski studiozno, tako da prva polovina filma, naročito snimljena ručnom kamerom Claire Mathon deluje naturalistički i gotovo dokumentarno, gde se u svakom kadru mogu prepoznati siromaštvo i krpljenje kraja s krajem, dodatno pocrtano prirodnim, nefiltriranim bojama i aurom peščane prašine (inače lokalni fenomen jer se Dakar nalazi na poluostrvu, a neki delovi grada su čak poluostrvo na poluostrvu, pa vetar duva iz svih pravaca i podiže pesak sa plaža), i upadljivim dizajnom zvuka.

Poenta je jasna: opcije su skučene i za muškarce ako nisu rođeni bogati i svode se uglavnom na emigraciju ili siromaštvo, a za žene su gotovo nepostojeće, jedini smisao života je udaja, iz interesa i sa blagoslovom familije. Ima neke neobične sete u kadrovima iz bara u koji dolaze devojke kako bi lovile svoje buduće muževe, mornare ili migrante. Sa druge strane, sav luksuz, od onog novog tornja do Omarovog penthaus stana, bolno odskače. U takvom okruženju su glumci, bilo da je reč o naturščicima ili profesionalcima, deo pejzaža barem jednako koliko i nosioci uloga i Mati Diop ih sjajno vodi i uklapa u svoju viziju.

Ono što je sa filmom posebno zanimljivo i što ga izdiže iznad proste kategorizacije prvo socijalne, onda romantične drame, a na kraju žanrovskog filma iz registra laganog horora sa folklornim elementima, je njegov ritam, za koji treba posebno istaći zasluge montažerke Aël Dellier Vege, ali i muziku Fatime Al Qadiri, u osnovi elektronsku, ali sa neo-klasičnom monumentalnošću i sa dodacima žičanih instrumenata i čak električne gitare koja diktira ne samo stanje napetosti, nego i emociju filma. Ponešto usporeni tempo standard je za "egzotične", naročito festivalske filmove, ali ovde, pored meditativnog kvaliteta, ima i smisla, naročito kada se neočekivano, a sasvim izgrađeno i sa razlogom ubrza, pa se dinamika podigne, tako da Atlantics najviše podseća na nekakav etno-džez komad koji grabi i hipnotiše čak i na malom kompjuterskom ekranu. Zamislite ga tek na platnu!