Lista - Januar 2020.

Ukupno pogledano: 43 (40 dugometražnih, 3 kratkometražna)
Prvi put pogledano: 43 (40 dugometražnih, 3 kratkometražna)
Najbolji utisak (prvi put pogledano): Uncut Gems
Najlošiji utisak: Running with the Devil

*ponovno gledanje
**kratkometražni

objavljene kritike su aktivni linkovi

datum izvor Naslov na Engleskom / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena

01.01. video QT8: The First Eight (Tara Wood, 2019) - 6/10
01.01. video Ford v Ferrari (James Mangold, 2019) - 7/10
02.01. video Tolkien (Dome Karukoski, 2019) - 6/10
06.01. video Skate Kitchen (Crystal Moselle, 2018) - 6/10
06.01. video The Dead Center (Billy Senese, 2018) - 6/10
07.01. kino Can You Keep a Secret? (Elise Duran, 2019) - 3/10
07.01. video The Nightingale (Jennifer Kent, 2018) - 8/10
07.01. video Malevolent (Olaf de Fleur Johannesson, 2018) - 5/10
08.01. video We Have Always Lived in the Castle (Stacie Passon, 2018) - 7/10
09.01. festival Immortal / Surematu (Ksenia Okhapkina, 2019) - 5/10
10.01. video Uncut Gems (Benny Safdie, Josh Safdie, 2019) - 9/10
11.01. festival Portrait of a Lady in Fire / Portrait de la jeune fille en feu (Céline Sciamma, 2019) - 8/10
11.01. kino Pain and Glory / Dolor y gloria (Pedro Almodovar, 2019) - 7/10
11.01. video Jexi (Jon Lucas, Scott Moore, 2019) - 4/10
12.01. video The Night Comes for Us (Timo Tjahjanto, 2018) - 7/10
14.01. video King of Thieves (James Marsh, 2018) - 6/10
14.01. video A Beautiful Day in the Neighborhood (Marielle Heller, 2019) - 8/10
15.01. kino Bombshell (Jay Roach, 2019) - 8/10
**15.01. festival Flowers (Ismene Daskarolis, 2019) - 8/10
16.01. video Running with the Devil (Jason Cabell, 2019) - 2/10
16.01. kino Jumanji: The Next Level (Jake Kasdan, 2019) - 5/10
17.01. kino After the Wedding (Bart Freundlich, 2019) - 6/10
17.01. video Jay and Silent Bob Reboot (Kevin Smith, 2019) - 5/10
17.01. video The Innocents / Les innocents (Anne Fontaine, 2016) - 7/10
**18.01. festival Islandia (Eydís Eir Brynju-Björnsdótti, 2018)- 8/10
18.01. video Little Monsters (Abe Forsythe, 2019) - 6/10
19.01. video Jonathan (Bill Oliver, 2018) - 7/10
20.01. video Ready or Not (Matt Bettinelli-Olpin, Tyler Gillett, 2019) - 8/10
21.01. video The Report (Scott Z. Burns, 2019) - 8/10
21.01. video At Eternity's Gate (Julian Schnabel, 2018) - 8/10
22.01. video Metro Maalai (Haran Kaveri, Shobaan, 2019) - 3/10
**22.01. festival The Wedding Cake (Monica Mazzitelli, 2020) - 7/10
22.01. kino Stories from the Chestnut Woods / Zgodbe iz kostanjevih gozdov (Gregor Božič, 2019) - 8/10
23.01. video Pledge (Daniel Robbins, 2018) - 4/10
24.01. video A Faithful Man / L'homme fidele (Louis Garrel, 2018) - 6/10
24.01. kino The Gentlemen (Guy Ritchie, 2019) - 7/10
25.01. kino Sorry We Missed You (Ken Loach, 2019) - 8/10
26.01. video Happy Death Day 2U (Christopher Landon, 2019) - 5/10
26.01. video The Gangster, the Cop, the Devil / Aginjeon (Lee Won-tae, 2018) - 7/10
27.01. video Fighting with My Family (Stephen Merchant, 2019) - 7/10
27.01. kino The Corporation / Korporacija (Matej Nahtigal, 2019) - 7/10
29.01. video The Realm / El reino (Rodrigo Sorogoyen, 2018) - 5/10
31.01. kino The Good Liar (Bill Condon, 2019) - 6/10

The Gentlemen

kritika objavljena na XXZ

2019.

scenario i režija: Guy Ritchie

uloge: Matthew McConaughey, Charlie Hunnam, Michelle Dockery, Jeremy Strong, Colin Farrell, Henry Golding, Tom Wu, Hugh Grant, Eddie Marsan

Filmska karijera Guya Ritchieja se okvirno može podeliti u dve kategorije: filmove koji britanski autor radi za sebe i one koje radi za nekog drugog, iz razloga lične ili komercijalne prirode. Dok se na svom terenu Ritchie, očekivano, sasvim dobro snalazi (izuzetak je samo donekle film Revolver koji se pojavio u za reditelja nezgodno vreme, pa ga je kritika uzela na zub i zamerila mu pretencioznost koju bi nekom drugom tolerisala), situacija sa filmovima na kojima je "najmljen" je prilično šarena: tu se nalaze i vrlo zgodni "reboot" The Man from U.N.C.L.E. urađen u stilu špijunskog "capera", i dva komercijalno uspešna, ali stilski prenapadna i lošim CGI-jem napunjena filma o Sherlocku Holmesu, i blagi užas od King Arthura, kao i prošlogodišnji "blockbuster" Aladdin koji je kapitalizirao na trendu igrenih verzija Disneyevih animiranih klasika. Ritchie je, doduše, takav autor da i u "tuđe", naručene filmove zna ubaciti nešto svog stila i makar se u drugom planu baviti temama koje uziva kao svoje, pa se tako u King Arthuru pojavljuju londonske srednjevekovne secikese kao preteče njegovih gangstera, a oba Sherlocka Holmesa i U.N.C.L.E. se bave standardima engleske pop-kulture i pitanjima šta znači živeti engleskim načinom života.

Na sreću, The Gentlemen je punokrvni "pravi" Ritchiejev film, gangsterska komedija na tragu njegovih klasika, po svom duhu bliža prvencu Lock, Stock and Two Smoking Barrels i Snatchu nego bilo čemu što je posle radio. Druga dobra vest je, međutim, da se Ritchie nije odao potpunoj samo-reciklaži, već da je priču osavremenio u skladu sa vremenima sadašnjim i njegovim temeljnim preokupacijama, ali i u skladu sa svojim godinama. The Gentlemen je film koji u središte stavlja koncept gangsterskog povlačenja i odlaska u delimičnu penziju u uslovima džentrifikacije i drugih pojava u vrlo dinamičnom i klasno raslojenom britanskom društvu.

Gangster koji bi da se penzioniše je Michael "Mickey" Pearson (McConaughey), Amerikanac koji je direktno iz naselja kamp-prikolica došao na Oxford i tamo razvio biznis sa prodajom marihuane. Iako je shemu doterao do savršenstva, koristeći se svojim poznanstvima sa osiromašenom aristokratijom koja je za popravku krova dvorca koji prokišnjava spremna ustupiti svoju zemlju, a naročito podzemlje, za Mickeyeve plantaže, on sada želi da se povuče i da u biznis uključi još nekoga kako bi imao više vremena za svoju ženu, londonsku ledenu kraljicu Rosalind (Dockery) koju obožava. Michael je možda postao engleski gospodin iz kataloga, skupa sa navikom ispijanja čaja ili konzumacije ukiseljenih jaja uz pivo i sa kariranim odelima od tvida, ali njegova kriminalna karijera počiva, između ostalog, i na nasilju i ubistvima, pa on svakako nije čovek kojeg valja prevariti.

Zainteresovani kupci za njegov biznis su "jevrejski kauboj" Matthew (Strong), još jedan Amerikanac u Londonu koji se vodi najčistijom poslovnom logikom i napaljeni junoša iz redova kineske mafije Dry Eye (Golding) koji bi na silu i uz uvrede preuzeo ne samo Michaelov biznis, nego i trijadu koju vodi Lord George (Wu). Lančana reakcija nasilja izbija kada neko od njih dvojice napujda bandu "chancera" (britanska, pre svega londonska subkulturna pojava zakazivanja tučnjava i oružanih obračuna preko YouTube video-spotova u "gangsta rap" fazonu) koji su zapravo istrenirani MMA borci da napadnu jednu od Michaelovih skrivenih plantaža. Iako su momci to uradili bez znanja svog vođe, odnosno Trenera (Farrell), a on je voljan da situaciju "ispegla", nasilje i nadigravanje se vrlo brzo otima kontroli.

Ta priča je, kao i još jedan, kasnije će se ispostaviti vrlo bitan, pod-zaplet o mladoj plemkinji koja je upala u loše južnolondonsko društvo, uokvirena u razgovor između ljigavog detektiva Fletchera (Grant) i Michaelovog zamenika Raya (Hunnam), bradatog hipsterskog kicoša koji otvoreno prezire prljavu sirotinju i narkomane u izuzetno uređenoj i opremljenoj kući potonjeg. Razgovor koji podseća na "pitch" za scenario za film je zapravo ucenjivačka shema da se od Michaela izvuče nešto novca. Fletcher je pratio Michaela i njegove partnere i neprijatelje po zadatku za tabloid čiji urednik (Marsan) želi da iskopa i objavi prljavštinu o Michaelu zbog jednog omanjeg incidenta.

Tako "uramljen", spretno zapleten i još spretnije raspleten (uz obilje obrata) i nadahnuto režiran, The Gentlemen je pre svega izuzetno zabavan film. Ritchieve opservacije o klasi, biznisu i sukobu su na mestu i ne opterećuju film kao što je to bio slučaj sa inflacijom metafizike u Revolveru. Svojim duhovitim dijalozima, meta-momentima i nelinearnim vođenjem radnje Ritchie se sasvim približava Tarantinu sa kojim su ga dosta često na početku karijere poredili, ne bez razloga, jer su obojica reditelja u gangsterski milje koji su na počecima svojih karijera portretirali unosili, svaki svoju, mešavinu između ološa i snobizma, te svojim filmovima proučavali sudar ta dva pojma. Razlika u formatima između njih dvojice je, pak, u tome da se Tarantino uspeo odlepiti od tog miljea i pronaći druge interese (od feminističkih osvetničkih fantazija do alternativne istorije u kojoj se nepravde iz one stvarne ispravljaju), a Ritchie se nije snašao, pa ga je lepo i osvežavajuće videti nazad u miljeu koji mu jedini odgovara - gangsterskoj komediji u koju sada unosi motive starenja i prerastanja određenih aspekata tog zanata.

Upravo mu ova žanrovska etiketa služi kao savršena ograda od napada sa moralizatorske strane. Ritchie ne pokušava da bude klasno osvešten na standardan način gde su krivci i žrtve jasno kodirani, već iznosi tezu da i aristokratija ("old money") itekako može biti žrtva novog vremena koje favorizuje beskrupulozne novobogataše, kao i da nečije siromaštvo, stvarno ili hinjeno, nije alibi za "wannabe" gangsteraj. Sasvim je sekundarno takođe što on svojim likovima u usta ubacuje rasističke i klasističke replike (pobogu, u pitanju su kriminalci, od njih se to i očekuje), kao i to što su žene uglavnom odsutne ili pasivne čak i kad su prisutne (premda će Rosalind umeti da ponudi pametan savet i da se s mužem upusti u mentalno nadigravanje, a njen biznis - luksuzna automehaničarska radionica sa ženama koje čine većinu zaposlenih kao i klijentele - vrlo je zgodan detalj), jer gangsteraj je ipak mačo-svet, a centralni sukob se odvija na relaciji "stara škola" - "nova škola".

To, naravno, ne znači da je The Gentlemen savršeno ujednačen film i da Ritchie neće tu i tamo preterati i preigrati se bez preke potrebe. Šale o Azijatima koji ne znaju da izgovore engleske suglasnike, izbor imena za jedan od vrlo sporednih likova takođe azijskog porekla, šale o mucanju, pa čak i jedna prolongirana rasprava o politički korektnom govoru, odnosno tome šta je neukusno čak i kad je tačno, apostrofiranje "Cigana", odnosno irskih nomada (premda je Farrellov lik trenera zgodna tema za razmišljanje u smislu poveznice sa Snatchom i likom kojeg tamo igra Brad Pitt), kao i lagana homofobija koja provejava iz nadmudrivanja Fletchera i Raya, ni u kojem slučaju nisu nužni elementi zapleta, a ponekad mu čak i štete remeteći ritam, pa se mogu otpisati kao ne baš uspeli pokušaji provokacije. Takođe, teško da je prozivanje Coppolinog klasika The Conversation smisleno i opravdano, a da su pohvale što studiju Miramax, što samom Ritchieju putem postera za The Man from U.N.C.L.E. naročito potrebne i suptilne. O jednoj šali sa seksom između čoveka i krmače ne treba trošiti suviše reči, ali sasvim je moguće da je reč o nečemu krajnje internom što slabo funkcioniše u širem kontekstu.

Na kraju će The Gentlemen ostati pre svega zabavan i to na svim nivoima, za nas kao gledaoce svakako, a verovatno i za sve upletene. Istini za volju, možda smo očekivali da će Matthew McConaughey dobiti nešto "mesnatiji" lik, ali mu ovde racionalna zadržanost dobro stoje, ili da će do izražaja doći zvezdani potencijal Henryja Goldina, ili, u krajnjoj liniji, da će versatilni Colin Farrell imati više vremena na ekranu da ukrade još koju scenu. Svakako pozitivno iznenađenje je Hugh Grant, sasvim kontra svog uobičajenog tipa uloge, ali i recentnih javnih istupa u smislu borbe za zaštitu privatnosti. Svoj prvenstveni cilj je Ritchie sa filmom The Gentlemen ispunio.

The Report

kritika objavljena na XXZ

2019.

scenario i režija: Scott Z. Burns

uloge: Adam Driver, Annette Bening, Corey Stoll, Jon Ham, Maura Tierney, Michael C. Hall, Douglas Hodge, T. Ryder Smith, Tim Blake Nelson, Ted Levine, Matthew Rhys

Prošlu filmsku godinu su u dobroj meri obeležile doku-drame, igrano-filmski pod-žanr zasnovan na preciznoj faktografiji. Taj trend više govori o društvenim tokovima nego o nekoj kinematografskoj modi: nagomilane afere iz sfere zloupotrebe moći ili pasivnosti nadležnih institucija da se tako nešto spreči su naprosto došle na naplatu. Ne samo u Americi kao glavnoj kinematografskoj "sili", nego i, primera radi, u Francuskoj i Italiji.

Doku-drama je i inače vrlo zgodan filmski izraz, pogodan i za festivalsku sezonu i za sezonu nagrada, ali i za široku publiku koja se u međuvremenu navikla da filmove konzumira u toplini doma svog preko video-servisa. Sa druge strane, u okviru žanra je itekako moguće upotrebiti neortodoksne pristupe u svrhu gledalačkom angažmana, ali isto tako se autori mogu držati klasičnih postulata, naročito ako je osnovna priča (afera ili događaj) dovoljno koherentna. The Report, čiji scenario i režiju potpisuje Scott Z. Burns, najpoznatiji kao producent i scenarista na nekoliko filmova Stevena Soderbergha, je primer potonjeg, klasicističkog postupka, a u središte stavlja pokušaj sastavljanja senatskog izveštaja o ne-etičnom postupanju (čitaj mučenju) u ispitivanju osumnjičenika za terorizam u doba Bushove administracije.

 

Da se podsetimo, nakon terorističkih napada 11. septembra, državne službe u Americi su kroz sijaset rupa u zakonu i pod-zakonskih akata efikasno ograničile ljudska prava određenih skupina, bilo da je reč o američkim državljanima ili naročito onima koji to nisu, a bili su dovoljno loše sreće da ih se sumnjiči za učešće u terorizmu. Oni su naprosto bili zatvoreni, ili, kako se to govorilo, "zadržani" radi istrage bez namere da ih se izvede pred sud, te podvrgnuti torturi, ili "pojačanim metodama ispitivanja" koje su uključivale i tehnike fizičkog ili psihičkog mučenja, bez namere da ih se izvede pred sud, a sa idejom da se iz njih izvuku "vitalne informacije" koje će sprečiti dalje terorističke napade. Treba imati u vidu da je u to doba vladala paranoja u državnom represivnom aparatu, da je teško poverovati da bi oni priznali svoje brljotine usled nedostatka koordinacije i sukoba nadležnosti, te da nije postojalo dovoljno poverenja u strane, savezničke obaveštajne službe. Istina je, pak, da se ključne informacije nikada nisu izvlačile torturom jer bi ispitivani u nekom trenutku sve priznao, odnosno odao informacije koje se od njega očekuju (tačne ili lažne, svejedno) samo da bi se mučenje prekinulo. Sa druge strane, to je onima koji su to pokrenuli takođe bio unosan iznos, a agencijama poput CIA-e, NSA ili Domovinske Sigurnosti su one postale standardna praksa i rutina koje nisu htele da se odreknu.

Zadatak da te prakse temeljno istraži i o tome sačini izveštaj je poveren senatskom službeniku Danielu Jonesu (Driver) koji je bio zaposlen u uredu senatorke Diane Feinstein (Bening). Zadatak koji je bio pred njim bio teži nego što je mogao i da zamisli ne samo zbog obima posla, već i zbog otpora agencija, pokušaja uticaja i redakcija zbog zaštite identiteta osumnjičenog, kao i političkih zakulisnih igara i trgovina koje su usledile. Sve počinje sa dvojicom psihologa bez iskustva, Jamesom Mitchellom (Hodge) i Bruceom Jessenom (Smith) koji su CIA-i predložili "revolucionarni" tretman ispitivanja osumnjičenika mimo svakog pravnog okvira, ali priča ne staje samo na njima koji su na tome zaradili i kao "autori" projekta i kao njegovi glavni "kontrolori". Kako situacija napreduje, na tapet dolaze i službenici agencija, pa i političari koji su sa njima ulazili u dogovore, a najveći deo filma se ne bavi sačinjavanjem izveštaja, već trzavicama oko njegovog plasiranja.

 

The Report je film težak za bilo kakvo prepričavanje, ali zapanjujuće lak za praćenje zbog Burnsove veštine pripovedanja i stava u kojem se pridržava činjenica i prezentira ih na jasan i jednostavan način. Tome dosta pomažu dobro urađene, nenametljive grafičke intervencije koje nam pomažu da pratimo vremenski okvir radnje koji se proteže na gotovo deceniju u toku koje je došlo i do smene administracija i do promene prakse i do likvidacije Bin Ladena, ali i do novog koncepta ratovanja pomoću dronova, a da za svoja nepočinstva niko zapravo nije kažnjen, a neki su čak i napredovali. Burnsova sigurna, a nenametljiva režija koja se bazira pre svega na radu sa glumcima i veštoj rekonstrukciji detalja, tu je svakako od pomoći, pa je The Report film koji ne zahteva veliko platno i savršeno funkcioniše na kućnim formatima.

Izbor glumaca je izvrstan, počev od Adama Drivera koji je sposoban igrati pasioniranu osobu čije frustracije dolaze iz situacije u je ta osoba prinuđena na trule kompromise. Annette Bening je skoro neprepoznatljiva pod maskom Diane Feinstein, ali njena gluma svejedno dolazi do izražaja. Film takođe vrvi od interesantnih epizoda: Corey Stoll igra Jonesovog advokata koji ga savetuje kako da se odbrani od CIA-inih kontra-napada zbog odavanja državne tajne, Jon Ham je idealan izbor za Obaminog kompromisu sklonog šefa personela Bele Kuće, Tim Blake Nelson i Matthew Rhys imaju pamtljive epizodice kao saradnik istrage i reporter New York Timesa koji želi objaviti izveštaj. Burns pokazuje i nešto smisla za humor dajući uloge dvojici filmsko-televizijskih serijskih ubica Tedu Levinu (Buffalo Bill iz Silence of the Lambs) koji igra službenika, a kasnije direktora CIA-e Johna Brennana i Michaelu C. Hallu (Dexter) koji igra Thomasa Eastmana, službenika iste agencija upletenog u torturu osumnjičenika.

Zanimljivo, Burns je ove godine radio na još jednoj doku-drami, kao scenarista Soderberghovog Netflix-filma The Laundromat koji se na dramaturški različit, živahno-satiričan način bavio aferom Panama Papers. The Report takođe ima "televizijsko" poreklo, iza njega producentski stoje Amazon i novinarsko-istraživačka platforma Vice. To se i vidi i ne smeta, The Report se gleda onako kako se dobar, ozbiljan politički novinski članak na Viceu čita: za lakoćom i sa interesovanjem.

A Film a Week - Coming Home Again

previously published on Asian Movie Pulse

Wayne Wang is one of the pioneers of Asian-American cinema, often providing a unique voice on the topics of identity, immigration and integration. In his long and fruitful career, listing 22 feature-length films over the course of 44 years, he has made some of the biggest and most beloved indie hits like “The Joy Luck Club” (1993) and “Smoke” (1995), had his chance of earning Hollywood fame with “Maid in Manhattan” (2002), but he always came back to Asian-American themes. The other thing characteristic for Wang is the tendency to work with the material sourced in literature. Both stated facts hold for his latest film, “Coming Home Again”, which was shown at Toronto and Busan before having its European premiere in the official selection at Black Nights Film Festival in Tallinn.

However, “Coming Home Again” will take a special place in Wang’s filmography. The reason for that is the type of the material he works with: a deeply personal, autobiographical and essayist reflective stream of consciousness-type short story written by Lee Chang-rae. It is a challenge, but Wang has always been unorthodox in his choice of literary bases for his cinematic works, preferring to adapt short stories rather than novels and even experimenting with his own and his creative partner Paul Auster’s observations on their two-tome 1995 collaboration consisting of “Smoke” and “Blue in the Face”.

Wang opens the film with narration by Chang-rae, played by Justin Chon, about a special way to prepare beef short-ribs by almost filleting it, but leaving the bone attached to the meat on the side, so the meat can suck its richness. On that one, he is quoting his mother (Jackie Chung), the woman who had been always treating him with good food. But the mother’s cruel sickness, stomach cancer, is the reason why Chang-rae left his well-payed job in New York and went back to his childhood home: he feels obliged to take care of his dying mother who was always the first to sacrifice her own happiness for the well-being of the family, since his college professor father is busy with work and his career-pursuing sister lives in South Korea.

The plot of the film (sort to speak) takes place over the course of one day, but through flashbacks, narrations and reminiscences, Lee as a writer and Wang as a filmmaker reveal more background details about the family’s past, making the movie more of a meditation on the subjects of family, ambition, self-sacrifice and the constant fear of death. “Coming Home Again” is far from an easy watch due to its sombre topic and essay-like storytelling through voice-over narration with only a small portion of dialogue and in the complete absence of “action” of any kind. On the other hand, it is clearly a work of a filmmaking master and one of the best films of its kind.

The reason for that is Wang’s sure-handed directing and meticulous approach to the material that makes “Coming Home Again” easy to follow and navigate. The scenes set in the present are cold in terms of colours, the camera is usually fixed and it observes the characters from behind, while those set in flashbacks, memories and reminiscences are richer in colour, filmed with hand-held camera and more dynamic. The absence of external music (that is not the part of the plot) until the very end is also telling what kind of emotions Wang aims for and actually scores, for which he also has to thank his crew, the cinematographer Richard Wong as well as Ashley Pagan and Deirdre Slevin, who were handling the editing.

The actors also deserve to be considered among the film’s highlights. Justin Chon (“Twilight Saga”, “Gook”) finds a good balance between the multiple roles he has to fill in as a character, but also as an observer and narrator, aiming either for more of a cerebral effect or for pure emotion. Jackie Chung has even a harder mission playing a character who barely moves and talks, but she handles it with grace, making “Coming Home Again” an emotional and cinematic experience hardly comparable to anything else.

After the Wedding

kritika objavljena na XXZ

2019.

scenario i režija: Ben Freundlich (prema originalnom scenariju Susanne Bier i Andersa Thomasa Jensena)

uloge: Michelle Williams, Julianne Moore, Billy Crudup, Abby Quinn, Alex Essola, Susan Blackweel, Vir Pachisia

Za razliku od njene internacionalne filmske karijere (na engleskom jeziku) koja nikako da krene (na televiziji joj sasvim dobro ide), danski opus filmašice Susanne Bier pokazao se vrlo blagorodnim u smislu inspiracije za američke "remake" verzije filmova koji uvek dolaze sa titlovima, a često i u sasvim nespektakularnom art-pakovanju. Prvo se Jim Sheridan dohvatio njenog filma Brothers, prebacujući temu porodične tragedije usled učešća u ratu u američki kontekst, a sada je i autor nezavisnih romantičnih drama Ben Freundlich rešio da ponudi svoje, američko i newyorško čitanje za Oscara nominovanog klasika After the Wedding.

Freundlich će sa svojom verzijom svakako profitirati od zvučne i izuzetno sposobne glumačke postave (predvodi je njegova supruga Julianne Moore), ali to možda neće biti dovoljno da se zamaskiraju arome centralnog koncepta svodljivog na izraz "i bogati plaču". Susanne Bier se od toga "branila" delimičnim stilskim maskiranjem svog filma u stil Dogme 95, ali taj pristup u američkom filmu, čak ni onom sasvim nezavisnom i marginalnom, ne može proći. Stoga je Freundlich odlučio da promeni polove centralnog trija likova, pritom potencijalno otvarajući polje za raspravu o rodnim ulogama u modernom svetu.

Radnja filma počinje u Indiji gde Isabel Andersen (Williams) vodi sirotište kojem ponestaje sredstava za brigu o svojim štićenicima. Ona i ostatak osoblja očekuju izdašnu donaciju od uspešne američke korporacije i njene direktorke, a za to Isabel mora da lično otputuje za New York, upozna se s njom i uveri je da baš njeno sirotište (od hiljade drugih institucija sličnog tipa) zaslužuje tu donaciju. Put je za nju posebno težak jer za sobom mora ostaviti momčića po imenu Jai (Pachisia) kojeg doživljava kao svog sina i kojem je ona jedina majčinska figura.

Sastanak sa čvrstom i uspešnom poslovnom ženom Theresom Young (Moore) ne prolazi po planu, pa Isabel mora ostati i preko vikenda za koji je Theresa zakazala udaju svoje kćeri Grace (Quinn). Theresa će je u znak izvinjenja pozvati na svadbu na koju će Isabel otići nemajući šta drugo da radi. Na svadbi je čeka šok: sa Theresinim mužem, uspešnim umetnikom Oscarom (Crudup) ima zajedničku pred-istoriju, a Grace je (SPOILER) njena kći koje se ona odrekla i dala je na usvajanje. Ne samo da će kćerka uspostaviti kontakt sa svojom biološkom majkom, već tu tajne i planovi "stečene" majke ne staju...

Ono što je u danskom originalu bilo temeljnije maskirano, u Freundlichovoj verziji je očitije: zaplet deluje kao materijal za sapunsku operu, što je inače svet u kojem bi se Susanne Bier savršeno snašla kao autorica čiji likovi egzistiraju u najvišem mogućem emocionalnom registru. To će, naravno, uzeti svoj danak pre svega na socijalnoj komponenti filma - indijski likovi su svedeni na pasivne primatelje pomoći belih spasitelja, dok se ostatak radnje filma odvija u bogataškom, nepristojno luksuznom okruženju, a da Freundlich po tom pitanju čak ni ne nudi nekakav komentar.

Srećom, glumci su dovoljno raspoloženi da svojim likovima udahnu dovoljno života i kreiraju uverljivi balans ljudskih vrlina i nedostataka, pa je tako Theresa u interpretacije Julianne Moore dobronamerna, ali arogantna usled nestrpljenja, Billy Crudup kanalizira frustraciju muškarca koji se nije sasvim ostvario, pa je prinuđen da živi po pravilima koja mu nameću drugi, u ovom slučaju žene, a Michelle Williams kao Isabel uverljivo igra dobročiniteljku čija savest možda nije najčistija i koja to maskira pravedničkom rezignacijom prema bogatašima, a ni Grace u interpretaciji Abby Quinn nije tipična razmažena bogatašica, već osoba od krvi i mesa koja pokazuje znakove nesigurnosti.

Freundlich, međutim, uspeva da sa svojim buržoaskim likovima uhvati nekakav balans i da kroz njih ispostavi nekoliko bitnih tema koje se u ovakvim pričama ne podrazumevaju nužno, kao i da proturi nekoliko britkih opservacija o tom miljeu. Neke od tih tema, poput balansiranja poslovnog i privatnog života u slučaju žene koja funkcioniše kao komandant i na poslu i kod kuće i bogataške potrebe da uređuju ne samo svoj život, nego i živote svih oko sebe ostaju tek zanimljive natuknice iako bi se oko njih dalo složiti jedan dobar film. Sa druge strane, opservacije o tome kako čak i njihove šale nisu nimalo spontane deluje krajnje iskreno.

Mesto gde on propušta priliku da se od originala odvoji na ispravan i pamtljiv način je upravo onaj glavni štos u njegovom scenariju: zamena polova glavnog trojca likova u odnosu na original. Taj pristup je nudio mogućnost da se prozbori koja reč o razlikama između očinstva i materinstva kada je reč o odnosima sa decom, ali Freundlich kao da samo pokušava pojačati ionako pojačane emocije šokom da majka ostavlja dete na usvajanje, a da je otac taj koji se tu predomišlja, uz patetičnu (ili neuspelo parodičnu) repliku u kojoj Oscar objašnjava Grace kako je dobila ime. Na kraju krajeva, After the Wedding je film koji deluje kao da je naslonjen na neke stare i prevaziđene trendove od kojih se teško odvaja, iako ima časne namere.

A Beautiful Day in the Neighborhood

kritika objavljena na XXZ

2019.
režija: Marielle Heller
scenario: Micah Fitzerman-Blue, Noah Harpster (prema novinskom članku Toma Junoda)
uloge: Matthew Rhys, Tom Hanks, Chris Cooper, Susan Kelechi Watson, Maryann Plunkett, Enrico Colantoni, Wendy Makkena, Tammy Blanchard, Noah Harpster, Carmen Cusack, Christine Lahti

Moja generacija, kao i neke pre i posle nje, u Jugoslaviji i republikama koje su je nasledile odrastala je, htela-ne htela, uz Branka Kockicu i njegove žestoko skriptirane lekcije i moralne pouke sa televizije. Neki ekvivalent toga u američkom kontekstu bio je Mr. Rogers, čovek-svetac u crvenom džemperu na kopčanje sa lutkama na rukama koji je decenijama govorio o važnosti prihvatanja bližnjeg svog. Za razliku od Kockice, koji je van scenarija demonstrirao skoro pa nikakvu toleranciju na frustraciju, pa je znao da "pukne" prilično javno, Rogers se zaista ponašao jednako smireno, pažljivo, ljubazno i sa puno razumevanja kao na ekranu, što je članak Toma Junoda Can You Say... Hero za Esquire magazin iz 1998. godine isticao.

Prema tom članku je snimljen i biografski film, kao naručen za "oscarovsko" vreme, sa sve važnom, truističkom iako ne baš urgentnom porukom da nam svima treba tolerancije. Ali ono što bi moglo da završi kao prekomerna doza saharina zbog koje će Amerikanci sami sebi aplaudirati kako su sjajni, ovde u režiji Marielle Heller odlazi u nešto ozbiljnijem i nepredvidljivijem smeru, pa se poruka prenosi na inteligentniji i suptilniji način. Osnovni razlog za to je što Rogers kao lik čistog srca i bez vidljivih mana ostaje dovoljno u pozadini da A Beautiful Day in the Neighborhood ne bi bio jednodimenzionalan film.

Prvo se, doduše, upoznajemo upravo s njim u interpretaciji Toma Hanksa, tog sveameričkog pristojnog heroja i na ikoničkom setu izgrađenom od maketa gde se televizijska emisija snimala. Minijature se pretapaju u studio normalne veličine sa njegovim ulaskom u kuću, pesmicom sa špice i ritualom presvlačenja iz sakoa u džemper i preobuvanja iz cipela u kućne patike (pantalone, košulja i kravata ostaju). Rogers nas upoznaje sa svojim standardnik lutkarskim likovima, ali četvrta od ukupno pet "vrata" koje otvara skrivaju njegovog novog prijatelja, čoveka Lloyda kojem je potrebna pomoć jer ga je neko povredio, i to ne samo fizički, što bi se dalo zaključiti iz masnice na oku.

Lloyd (Rhys) je novinar unekoliko modeliran po Tomu Junodu, čovek koji se od sveta brani cinizmom. On je istovremeno i povređeni sin koji se mučio odrastajući i sveži otac koji se bori sa novom situacijom u životu. Naravno, on svoju nežnu, ali čvrstu ženu Andreu (Kelechi Watson) voli, jednako kao i novorođenog sina Gavina, ali roditeljstvno nosi svoje izazove. Takođe, povratak njegovog oca Jerryja (Cooper) u njegov život svakako nije idiličan i objašnjava masnicu na oku.


Takav Lloyd koji ima reputaciju oštrog istraživačkog novinara dobija u zadatak da napiše kratki portretni intervju američke legende Rogersa, što je nešto što on sam smatra da je ispod njegovog novinarskog nivoa i van njegovog opsega tema. Čak ga i Andrea moli da joj ne uništi uspomene na detinjstvo. Njegova urednica (Lahti) je, međutim, neumoljiva, pa Lloyd odlazi na set gde se upoznaje sa Rogersom i njegovom ekipom koja mu pomaže u realizaciji emisija. Na svom "putu iskupljenja", odnosno prihvatanja samog sebe i drugih oko sebe, Lloyd će se naučiti kako da se nosi sa emocijama, a Heller i njen dvojac scenarista poentirati kako je učenje strpljenju često celoživotni proces.


Put, međutim, neće biti lagan jer obojica odraslih muškaraca ostaju na svojim pozicijama i sa svojim agendama. Lloyd želi probiti Rogersovu fasadu besprekorno strpljivog čoveka i istražiti šta se ispod toga krije. Rogers, međutim, njega tretira kao čoveka kojem je potrebna pomoć, ma koliko se on njoj opirao. Poznanstvo neće rezultirati samo člankom za naslovnicu, već i prijateljstvom. Rogers se pokazuje ne kao svetac i heroj svačijeg detinjstva (premda to svakako jeste, podvučeno scenom kada ga prepoznaju deca u metrou), već i kao čovek koji je zaista dobre duše i iskren u nameri da pomogne svima.

Verovatno da ne postoji bolji glumac za ulogu Rogersa nego što je to Tom Hanks, pre svega zbog aure koju u zreloj fazi svoje karijere odašilje. Glumac koji u poslednje vreme igra heroične likove od krvi i mesa nema težak zadatak da se uživi u lik koji poput njegovih tipskih uloga, medijske persone, a i ličnosti privatno, odiše dobrotom i pristojnošću, pritom bez većeg napora skidajući Rogersove manirizme. Dodatni bonus je što su Hanks i Rogers zapravo rođaci (doduše vrlo daleki), pa je fizička sličnost između modela i interpretacije dobila još jednu dimenziju. Hanks je uparen sa Matthewom Rhysom (igrali su zajedno i u Spielbergovom The Post od pre dve godine) koji je više nego spsoban odigrati cinizam ili makar skepticizam, te vrlo dobro izabranim glumcima za sporedne uloge.


Na tehničkom planu, A Beautiful Day in the Neighborhood je izuzetno promišljen i realizovan film. Prvo što upada u oči su savršeno izvedeni analogni efekti i insistiranje na maketama i modelima. Marielle Heller će to iskoristiti da napravi distinkciju između svetova ispred i iza kamere, od kojih ovaj drugi nikako nije savršen, ali je moguće s njim se nositi. Fotografija Jody Lee Lipes je atraktivna, a uz upotrebu svetla u dramaturške svrhe (slika postaje svetlija čim se Rogers, odnosno Hanks, pojavi u kadru) postaje majstorija sama za sebe.

A Beautiful Day in the Neighborhood je svakako film sa porukom, odnosno "film poruke", ali to ovde nije opterećujuće. Možda je izbor teme atipičan za Marielle Heller, inače poznatije po nešto mračnijem registru emocija, što je demonstrirala u svojim prethodnim filmovima The Diary of a Teenage Girl (2015) i Can You Ever Forgive Me? (2018), ali i ovoj priči uspeva da udahne ozbiljnost i realističnost ispod idilične površine. Time A Beautiful Day in the Neighborhood prevazilazi zadate žanrovske okvire "feel good" biografske drame.

A Film a Week - Wonderful Woman / Joh-eun Yeoya

previously published on Asian Movie Pulse

Have we ever wondered why it seems that bad things happen only to good people? Is it that we do not notice bad things happening to bad people and we write it off simply as karma? Or is it that the suffering makes a person look better in our eyes than he or she really is? The truth probably does not have anything to do with the two theories, because people, good or bad, suffer for completely different, realistic reasons: bad decision they have made or simply bad luck. "Wonderful Woman", the ninth film of the South Korean filmmaker Jeon Kyu-hwan, is exactly that: a film about a woman having to endure some harsh life conditions. It premiered internationally at 23rd edition of Black Nights Film Festival in Tallinn, Estonia in Signatures section dedicated to established arthouse filmmakers.

In the very first scene, our heroine, played by Ahn Min-Yeong, is pretty much diagnosed with thyroid cancer. The good news is that it is diagnosed early, so it is operable and her chances of full recovery are very high, with a proper care. The trouble is, however, that her life is not very predictable, as she works in a massage parlour that got temporarily locked down because of prostitution, she has no savings and no luxury to take some time off.

The additional trouble is that she has to attend the wedding of her daughter whom she left when the latter was a teenager and in order to do so, she has to track down the husband she has not seen for ages. She has the urge to make things right, for her wrongdoings and also for her husbands who gambled away all of their property and left them without means to survive. So our titular heroine is being drained physically, emotionally and financially and her time is ticking away...

After experimenting with genre cinema lately, Jeon has got back to his roots in socially charged dramas along the lines of his early Town trilogy. In the hands of a less tactful filmmaker, "Wonderful Woman" could easily earn the label of a "misery porn" film, but Jeon knows very well how to induce the maximum of viewers' emotion without being exploitative or sentimental. As a screenwriter, he is very aware of his heroine's flaws and as a director and a DoP (he handled the camerawork himself, sometimes resulting in unnecessarily shaky long hand-held shots), he decidedly stays with her for the whole 97 minutes of minutes, offering a view to her life and providing understanding.

On her part, Ahn Min-Yeong is exceptional in her role, brave to no limits to present herself in an emotionally open way, keeping her composure, rarely missing the step and not even slightly overdoing her part. Her presence is simply magnetic and she carries the film on her shoulders almost effortlessly, making it a must-see for fans of Jeon's work and enthusiasts for arthouse cinema with socially aware side to it.

Pain and Glory / Dolor y gloria

kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Španjolski sineast, vjerojatno najveći u modernoj, post-francovskoj eri, Pedro Almodovar se kroz cijeli svoj opus bavio auto-fikcijom. Ubacivao je autobiografske elemente odrastanja u ruralnim krajevima, školovanja u sjemeništu, borbe protiv tvrde katoličke dogme, odnosa s majkom, trauma iz mladosti u doba fašističke represije i diktature, sinefilije, homoseksualnosti i odnosa s majkom u veliku većinu svojih filmova, pritom ih pažljivo dozirajući da ne uguši narativ. Ono po čemu se najnoviji uradak Tuga i slava razlikuje od svih prethodnih je to što se čini da Almodovar ovog puta ide do kraja i potpuno se ogoljuje, što mu je još od premijere u Cannesu donosilo gotovo unisone kritičarske hvalospjeve. Čini se da su uvažene kolege "zagrizle udicu" s mnogo mamaca koji signaliziraju sineastovu navodnu iskrenost: strah od smrti ili makar nesposobnosti da radi, splet fizičkih i psihosomatskih bolesti, pa čak i metatekstualnu triviju u kojoj propituje odnos sa svojim nekadašnjim "kućnim glumcem" Antoniom Banderasom, te su požurile da povuku paralelu između Almodovarovog "svođenja računa" s onim Fellinijevim u filmu Osam i pol. Tuzi i slavi sigurno ne nedostaje ni tuge ni slave, kao ni Almodovarove potpisne audio-vizualne, prije svega mizansenske i glazbene raskoši, pa čak ni melodrame koja je za autorove standarde ipak utišana za stupanj ili dva, ali ipak nema u ovom filmu one začudnosti, campa, pomaknutosti, parodičnosti, komičarskog ritma... Almodovar je ostario i počeo da se sobom bavi za ozbiljno. No, krenimo redom.

Nakon cijele uvodne špice u kojoj su produkcijske kuće, glumci i ekipa potpisani preko različito uzoraka boje različitih dezena u različitim kretnjama, te prvih par scena u kojima u bazenu vidimo protagonista Salvadora, redatelja u zrelim godinama (igra ga Banderas), a zatim i u sjećanjima kao dječaka (vrlo dobri Asier Flores) na obali rijeke u ruralnoj Španjolskoj dok njegova majka (Penelopé Cruz) sa susjedama pere rublje, čini se da se Almodovar vratio na staze stare slave i raskoši. Muzika Alberta Iglesiasa koja prati vizuale jednako je raznolika u smislu upotrebljenih instrumenata, od gudača, preko puhača do nježnih preplitanja gitare i klavira u registrima koji variraju od misteriozno-trilerskih do melodramatičnih. Almodovar ubrzo uvodi Salvadora i kao naratora koji objašnjava da je kao dječak anđeoskog glasa u sjemeništu bio pošteđen većeg dijela nastave, pa je opća znanja ubirao iz filmova kojima je od djetinjstva bio opsjednut, znanja iz geografije putujući kao redatelj po Španjolskoj i svijetu, a znanja iz anatomije noseći se sa bolestima koje su ga u zreloj dobi snašle, otvarajući put za nastanak brojnih psihosomatskih poremećaja uzrokovanih depresijom. 

Iz te ekspozicije oplemenjene zgodno dizajniranom grafikom, Almodovar kreće na, uvjetno rečeno, zaplet filma. Salvadorov filmski klasik Sabor (Okus) upravo je restauriran, i na premijeri te verzije on se želi pojaviti zajedno s glavnim glumcem s kojim se nakon snimanja tog filma razišao, i nikad poslije nisu razgovarali. Srećom nalijeće na jednu od svojih bivših glumica (igra je u maloj epizodi jedna od Almodovarovih omiljenih glumica Cecilia Roth) koja ga upućuje gdje bi njen kolega Alberto Crespo (Asier Etxeandia) mogao biti nakon što se vratio iz inozemstva. Ova crtica je jasan signal za Almodovarov odnos s Antoniom Banderasom koji je, gradeći internacionalnu karijeru, dva desetljeća izbivao iz Almodovarovih filmova, što mu je redatelj zamjerio i tek kasnije oprostio, ali dobiva meta-humornu dimenziju jer Salvadora, kao Almodovarov alter-ego igra, upravo Banderas, a Etxeandia koji igra Crespa upadljivo podsjeća na post-hollywoodskog Banderasa. Iako se dvojica muškaraca pomire, u čemu ulogu igra i konzumacija heroina, što je Albertov hobi, a Salvadoru pomaže da uroni u sjećanja i zaboravi na trenutne bolove, njihovo prijateljstvo ipak nije čvrsto. Posljedica toga je da će Crespo kradom pročitati Salvadorovu memoarsku prozu, te dobiti ideju da ju kao monodramu postavi u lokalnom kazalištu, što nas dovodi do drugog dijela priče i drugog spektra tema i sjećanja.

Memoarski spisi se odnose na Salvadorove prve godine u Madridu i vezu s Federicom (argentinski glumac Leonardo Sbaraglia), a s te točke redatelj se sjeća svog prvog zaljubljivanja iz rane mladosti, u mladića iz svog sela Eduarda (Cesar Vicente) koji je okrečio njegov dom u zabitom selu čiji mještani žive u pećinama (jedna od vizualnih poslastica filma). Salvador je Eduarda, kao jedan od rijetkih pismenih (opet autobiografski moment jer je Almodovarova majka zarađivala čitanjem i pisanjem pisama za svoje nepismene suseljane), naučio čitati i pisati. Eduardo ga je prije rastanka portretirao na vreći cementa, a pojavljivanje te slike na pozivnici na izložbu amaterske umjetnosti, starog i depresivnog Salvadora podići će na noge, okrenuti ga ponovo ka pisanju scenarija, te ga natjerati na razmišljanje o majci i tome je li joj bio dobar sin. U novoj rundi sjećanja Salvador je odrastao, majka Jacinta ostarjela je i na umoru (igra je još još jedna Almodovarova kućna glumica, Julieta Serrano), a njihova svjetonazorska razmimoilaženja nisu samo plod generacijskih razlika, i kvare odnos pun ljubavi koji majka i sin imaju.

Opisanim spektrom tema Almodovar se bavio u svojim brojnim filmovima, od početka karijere u okviru antifašističkog kulturnog pokreta otpora Movida Madrilena, preko jednog od svojih najuspješnijih hitova na globalnoj razini, Sve o mojoj majci, pa do recentnijih naslova kao što su Loš odgoj i Slomljeni zagrljaji, s tim da je ton Tuge i slave nekako ozbiljniji i ispovjedniji. Almodovar u filmu daje dosta sebe kao osobe, iako je zapravo nebitno gdje autobiografija postaje fiktivna, ali je tek u kratkim bljeskovima sebe dao i kao redatelja u naponu snage, s osjećajem za dramu i sa smislom za humor. Najjača karika filma je svakako Antonio Banderas, glumac kojeg redatelj poznaje "u dušu" i koji njega jednako dobro poznaje, pa je njihova sinergija skoro savršena. Sigurno je da nitko ne može režirati Banderasa onako kako to čini Almodovar, tako da glumac tek na jednom mjestu demonstrira svoja ograničenja i lagano preglumljuje, ali je pitanje može li neki drugi glumac odigrati Almodovara onako kako Banderas to čini. Istini za volju, dosta njegove glume otpada na imitaciju rediteljevih manirizama, ali barem je interpretacija topla i prijateljska.

Dva su, međutim, ključna problema ovog filma, a oba se mogu svesti na Almodovarov poriv da se obuzda kada to nije ni potrebno. Prvi se odnosi upravo na ozbiljni ton u kojem se redatelj trudi iz petnih žila ukočiti melodramatičnost i sentimentalnost, ali ni materijal ni njegov autor naprosto nisu takvi, suzdržani, pa sentimenalnost i melodramatičnosti izbijaju ispod uglačane površine, čini se bez kontrole i čak Almodovarove svijesti o tome. Drugi problem ima veze sa strukturom koja je naizgled klasična, tročinska, s dodatkom prologa i epiloga, te dodatno začinjena brojnim flashback sekvencama. Iako svaki sljedeći čin proizlazi iz prethodnog i u sadašnjem vremenu su poredani kronološki, tematske povezanosti među njima čine se proizvoljno konstruiranima: jedan događaj vodi do drugog, jedna tematska preokupacija do druge i slično, sami za sebe imaju samo tu funkciju, pa se cjelina ne sklapa glatko. To ne bi bilo problematično da Almodovar ne pokušava biti racionalan i realističan, umjesto uvrnut i očuđujući kakav je obično. U njegovom standardnom ključu te bi "slobodne asocijacije" bile manje upadljive i manje bi smetale. Nije istina da Almodovar ne može ispričati priču na racionalan način, primjer za to je njegov prethodni film Julieta, ali ta priča nije bila njegova pa su pravila igre bila drugačija. Može li, dakle, Almodovar racionalno i cjelovito izložiti svoju fikcionaliziranu autobiografiju, a da to ne djeluje kao "salata od ideja"? Može, i dobacit će do nivoa solidnog filma s prednostima i nedostacima, ali ne i do vrhunaca svoje autorske karijere.

Portrait of a Lady on Fire / Portrait de la jeune fille en feu

kritika pročitana u okviru izveštaja sa Human Rights Film Festivala u emisiji Filmoskop na HR3

Ipak, film koji je zagrebačka publika najviše očekivala i od kojeg je najviše očekivala je canneski naslov Portret djevojke koja izgara renomirane francuske autorice Céline Sciamme. Ta očekivanja su svakako podgrijana listom egzaltiranim kritikama u stranim, relevantnim medijima, ali bi teško bilo reći da su ispunjena, premda ni u kojem slučaju nije riječ o slabom filmu. Sciamma se kroz svoju karijeru bavila ženskim pitanjima iz različitih kuteva u savremenom svijetu, bilo da je riječ o tinejdžerskom lezbijskom ljubavnom trokutu u prvijencu Vodeni ljiljani (2007), rodnim identitetom u filmu Tomboy (2011) ili pitanjem pripadnosti u specifičnom rasnom i klasnom miljeu predgrađa Pariza u filmu Djevojačka banda (2014). Sada odlazi u prošlost (XVIII. stoljeće) i u relativnu izolaciju (otok nedaleko od obale Bretanje) ne bi li ispričala svedenu, komornu lezbijsku ljubavnu priču. 

Akterice priče su slikarica Marianne (Noémie Merlant) i djevojka plemenitog roda Héloise (Adele Haenel) čiji portret ona mora načiniti u svrhu njene udaje za čovjeka o kojem zna samo da je milanski gospodin. Héloise je mladoženju "naslijedila" od svoje sestre koja je poginula na plaži, to jest vjerojatno se ubila, i u tu svrhu je vraćena iz samostana gdje je do tada živjela i stjecala obrazovanje. Ideja braka joj se ne mili i zapravo čezne za jednakošću koju je u samostanu iskusila, pa je tako prethodnog slikara otjerala prostim odbijanjem da mu pozira. Stoga ju Marianne, po uputama majke-grofice (Valeria Golino), mora portretirati tajno, pretvarajući se da je njena družica i prijateljica za šetnje i ugodne razgovore, da bi u slobodno vrijeme po sjećanju naslikala portret. Dvije žene različitih godina, klasnih i životnih pozicija (Marianne dolazi iz redova gradske buržoazije, naslijedila je "zanat" od oca i stoga je neovisna) se u kratkom vremenskom rasponu zbližavaju, ali se ideja o tajnom portretu ne pokaže kao izvediva da bi svi uključeni bili zadovoljni. Odjednom će se Héloise predomisliti i pristati na novi portret, a ljubav između dveju žena će se rasplamsati jednom kada ostanu same (uz poslugu, naravno) u dvorcu. U neku ruku je katalizator te ljubavi situacija koju moraju zajednički riješiti sa trudnom sluškinjom (Luana Bajrami) koja im je objema draga, a ono što ih zapravo pritiska je to što im vrijeme ističe. 

Sam naslov filma, pak, ima porijeklo u uvodnoj sceni u Marianninom ateljeu i slici koja se tu pojavljuje da bi daljnji tok radnje bio ispričan kroz flashback, a scena po kojoj je nastao naslovni portret, ujedno i najsnažnija u filmu, dolazi na "naplatu" negdje pri početku druge polovice, na fešti na plaži. Ono što na prvu moramo evidentirati vezano za film su sporovozni tempo, prolongirana ekspozicija i zapravo distanca koju Sciamma zauzima od svojih protagonistica, a koja autorici nije svojstvena. Razlog za to mogu biti i vrijeme radnje filma, što ovu ljubavnu priču pomiče prema kostimiranoj drami koja kao žanr, pak, ima svoj specifičan ton, ali i dob njenih junakinja koja više nije tinejdžerska koja je bila zajednička za sve Sciammine dosadašnje protagonistice. Ona ih, dakle, kao zrele žene određenog klasnog porijekla i u određenom povijesnom dobu, tretira s poštovanjem i distancom, pokušavajući da ispriča ljubavnu priču koja je više utišana i pristojna nego li strastvena. Zapravo, moralni okviri i konvencije ne dozvoljavaju joj da se rasplamsa, osim u rijetkim trenucima. U tom smislu je film bliži recentnom festivalskom i arthouse hitu Call Me By Your Name Luce Guadagnina, nego li, recimo, Adelinom životu Abdelatifa Kechichea i zapravo se više bavi čežnjom, žudnjom i posljedicama prve prave ljubavi nego tom i takvom ljubavlju. 

Stilska kanoničnost uvjetovana žanrovskom odrednicom kostimirane (melo)drame podrazumijeva određenu suspregnutost i svedenost u ponašanju likova, što se odražava i na glumu. Adele Haenel, inače Sciammino otkriće u filmu Vodeni ljiljani, u međuvremenu je postala versatilna glumica itekako sposobna za doziranje emocija, što je ovdje od posebne važnosti jer je njen lik zapravo taj koji guši strast. Uloga koju igra Noémie Merlant svakako je tipskija i manje zahvalna: Marianne je nešto starija i navodno iskusnija žena koja zna plivati kroz socijalne kanone pa, iako je priča zapravo njezina, ne dolazi do izražaja čak ni prilikom poantiranja da je veza dveju žena sa određenim vijekom trajanja. Luana Bajrami koja igra ne baš potpuno razvijeni lik sluškinje koja figurira kao katalizator ljubavne priče nagoviještava veliki talent, te vrlo lako može postati novo Sciammino glumačko otkriće. 

Jasno je da Sciamma drži stvari pod kontrolom i da film snima onako kako ona hoće, ali ovdje paradigma radi protiv nje ili protiv gledalačkih očekivanja, tako da je Portret djevojke koja izgara efikasniji kao svjedočanstvo jednog vremena reimaginiranog kroz kanone filmskog žanra ljubavne drame, nego ljubavni film ili film o ljubavi gdje je istospolno usmjerenje protagonistica razlog da se ta ljubav doživljava kao zabranjena i ništa više od toga. Na koncu, iako daleko od slabog filma, ovo ni u kojem slučaju ne može biti film godine.

Uncut Gems

kritika objavljena na XXZ

2019.
režija: Benny Safdie, Josh Safdie
scenario: Benny Safdie, Josh Safdie, Ronald Bronstein
uloge: Adam Sandler, LaKeith Stanfield, Julia Fox, Kevin Garnett, Idina Menzel, Keith Williams Richards, Eric Boghosian, Judd Hirsch, Tilda Swinton (glas)

Adam Sandler je uglavnom sam kriv za svoju reputaciju, forsirajući "ćorave komedije" toliko da bi čovek pomislio da ni za šta drugo i nije sposoban, te da se stopio sa svojim neverovatno glupim likovima. Međutim, u pravim rukama, recimo Paula Thomasa Andersona u Punch Drunk Love (2002) ili Noaha Baumbacha u The Meyerowitz Stories (2017), Sandler se pokazuje kao versatilan glumac sposoban za potpuno drugi ključ, ali svejedno svestan svoje aure, što je samo dodatni plus. Ali čak ni to nije za poređenje sa onim što je napravio kod braće Safdie u Uncut Gems, maničnoj filmskoj vožnji koja kanalizira adrenalin i opasnost života na ivici u velikom gradu u maniru novohollywoodskih filmova 70-ih.

Sandler igra Howarda Ratnera, čoveka koji bi možda bio respektabilan da nije tako očito ljigav. Howard je prodavac nakita, ali pre od one muljatorske, a ne nužno stručne sorte. Njegova klijentela su u principu slavne ličnosti i skorojevići poput njega samog, a u tu svrhu ima i dvostruki dogovor sa uličnom verzijom sebe, Demanyjem (Stanfield). Demany mu privlači celebrity mušterije (sportiste, estradne ličnosti i slične) kojima Howard valja "pravu" robu, ali ga takođe snabdeva falsifikatima koje ovaj, sa papirima, prodaje naivcima.
Howardova radnja je utvrđena duplim blindiranim vratima što mu daje taktičku prednost nad onima koji ga traže, natrpana čim je unutra više od jedne osobe i kao takva savršeno oslikava njegovu teskobu stalnog muljanja, varanja, brbljanja. Jer, ako jednom stane, potonuće. Brak sa Dinom (Menzel) mu je već potonuo, deca ga ne podnose, prisutnog ili odsutnog, ali svejedno mora da se pojavljuje kod kuće na večerama, na školskim predstavama, na okupljanjima sa prijateljima kako bi odao utisak da poštuje tradiciju. Howard takođe ima mladu ljubavnicu, svoju zaposlenicu Juliju (Fox) sa kojom ga veže zajednička strast ka uzbuđenjima i poziranju.

Ali to nije ni deo njegovih problema jer je on kompulsivni kockar koji duguje mnogo para opasnim ljudima a to planira da vrati jednim velikim zgoditkom kojeg verovatno neće dočekati, dotle kupujući vreme zalažući tuđi nakit i vraćajući dugove na kapaljku. Zelenaš Arno (Boghosian) mu je za petama, a njegov "gorila" Phil (Williams Richards) je već odavno izgubio strpljenje za njega. Zgoditak koji očekuje je prodaja etiopskog crnog opala koji je nabavio ilegalno iz rudnika (iskopavanje istog je prikazano u jezovitoj uvodnoj sceni koja se posle toga pretapa u Howardovu kolonoskopiju), a za kojeg tvrdi da vredi milione.

Stvari, naravno, ne idu po planu, ne samo vezano za aukciju (tu je glasom prisutna Tilda Swinton kao šefica aukcijske kuće), već i pojavom košarkaša Kevina Garnetta (koji igra samog sebe), a koji prvo opal posuđuje kao talisman za važnu utakmicu, a onda želi da ga kupi, što bi možda i uspelo kao kombinacija, ali Howard je žrtva vlastitih pogrešnih procena i niskih strasti da sve pare prokocka. Naprosto, on opal ceni više nego što su drugi za njega spremni da plate, a mora da ga proda ne bi li vratio dugove, za šta ga mora imati kod sebe. Da stvar bude još gora, kladioničarski instinkt mu se možda i vratio, ali je možda već prekasno za to.

Osim Howarda, drugi ljudski likovi u ovom maničnom filmu vrtoglavo brzog tempa koji hvata za gušu i drži svih 135 minuta su tek skice koje dolaze, prolaze i vraćaju se da obave neku funkciju u Howardovim shemama. To je ovde sasvim opravdano jer ih mi posmatramo iz Howardove manične, adrenalinske perspektive u kojem se odluke, makar pogrešne (a kakve drugačije) moraju donositi brzo. Drugi bitan, međutim, nije ljudski, već okupira celokupnu pozadinu: grad New York kakav već neko vreme nismo videli u filmovima. On je ovde košnica prepuna ljudi koji moraju da se održe iznad vode na svim nivoima, od uličnog do onog najvišeg, gde su dogovori brzi i surovi, gde svako svakog želi da izmulja i prevari i gde svako od svakog mora da se štiti.

Tako oslikan u hladnim, metalik tonovima kroz objektiv iskusnog direktora fotografije Dariusa Khondjija i propraćen muzičkom pratnjom na sintisajzerima koju je napisao Daniel Lopatin, New York ovde podseća na onaj kod Martina Scorsesea iz 70-ih i 80-ih godina prošlog veka u filmovima Mean Streets (1973), Taxi Driver (1976) i After Hours (1985). U tom svetu, ako već ne navijamo za Howarda (što je teško jer je on sam, takav kakav je, glavni krivac za to što mu se dešava), onda nam je makar zanimljivo šta će ga sledeće snaći i hoće li se iz toga izvući.

Adam Sandler je izvrstan u konstrukciji svog lika koji egzistira u nesvakidašnjem žanrovskom miksu trilera (psihološkog i onog "običnog"), crne komedije i drame o disfunkcionalnosti pojedinca, porodice i društva. Braća Safdie su sa svojim prethodnim filmom Good Times pokazali kako znaju da rade sa glumcima i da ih okreću kontra njihovog uobičajenog tipa na pravi način i u pravoj meri, ali i da potencijalne nedostatke i nedorečenosti prekriju brzinom kojom se situacije smenjuju, što na glumce stavlja dodatni pritisak.

Zapravo, jedini, uslovno rečeno, nedostatak Uncut Gems je to što podseća na rekontekstualiziranu (ovde nemamo teškog marginalca, već naoko dobrostojećeg pojedinca za protagonistu, ali princip preživljavanja je isti za sve) i unekoliko ispravljenu verziju Good Times. Manija je tu, ali je razvučena na nekoliko dana i noći (umesto na jedan dan i noć), pa "sprinterska logika" ovde ipak ne uzima svoj danak jer nam reditelji dozvoljavaju da dišemo (kao i svom liku), pa se neverovatni obrati čine mogućima. U tome se unekoliko gubi urgentnost kojom je Good Times zračio, ali bilo bi pogrešno Uncut Gems oceniti kao išta manje nego odličan film.

The Nightingale

kritika objavljena na XXZ

2018.

scenario i režija: Jennifer Kent

uloge: Aisling Franciosi, Sam Claflin, Baykali Ganambarr, Damon Herriman, Harry Greenwood, Michael Sheasby

Dok se ostatak sveta bavi praznicima, u Asutraliji besne šumski požari koji su zahvatili dobar deo kontinenta i dolili ulje na vatru rasprave o klimatskim promenama i ljudskoj umešanosti u iste. Možda u ovom trenutku ne bi bilo loše podsetiti da je, istorijski gledano, Australija nastala na temeljima eksploatacije, kako prirode, tako i ljudstva, kako autohtonog stanovništva, tako i onog kolonističkog. Ipak se prvi kolonisti tu nisu našli svojom voljom, već su nastanjeni po kazni. The Nightingale, drugi film Jennifer Kent nakon impresivnog prvenca, horora The Babadook, se, između ostalog bavi i tom istorijom eksploatacije i rasizmom kao elementom kontrole jednog i drugog potčinjenog stanovništva.

Ono što je filmu, pak, dalo auru kontroverze i limitiralo mu bioskopsku distribuciju na izabrane dvorane u anglosaksonskom svetu i na zapadu Evrope, nema toliko veze sa eksploatacijom te vrste, već sa jednim drugim vidom eksploatacije. Film, naime, sadrži tri brutalne scene silovanja, od kojih dve u prvih pola sata (od preko dva sata trajanja) i kao takav je težak za prodati publici željnoj eskapizma. Scene same po sebi imaju smisla u konstrukciji radnje i nisu etički problematične, pre svega zahvaljujući režiji Jennifer Kent koja ostvaruje nameru da publika pati skupa sa nesrećnim ženama, ali to ne znači da The Nightingale nema nekih drugih svojih problema, vezanih za pod-žanrovsku odrednicu filma ("rape-revenge") i za njegovu strukturu.

Krenimo od radnje. Clare koju igra irska glumica italijanskog porekla Aisling Franciosi, do sada najčešće uposlena na televizijskim projektima, robijašica je na Tasmaniji. Iako je udata za sapatnika Aidana (Sheasby) i sa njim ima tek rođenu bebu, ona je neka vrsta robinje vojnom komandantu kolonističke ispostave, poručniku Hawkinsu (Sam Claflin, poznat po ulozi u serijalu The Hunger Games). Ropski odnos je u najmanju ruku dvojak: Hawkins je siluje na redovnoj bazi, ali je iskorištava i kako bi impresionirao i svoje podređene i svoje nadređene - njenim slavujskim glasom. Takođe, iako je odslužila kaznu na koju je osuđena, Hawkins odbija da je pusti da ide svojim putem.

Hawkinsov kratkoročni cilj je ratosiljati se nameštenja na postaji u divljini, zameniti ga za viši čin i civilizovanije mesto, ali kapetan zadužen da da svoje mišljenje o Hawkinsovom ravnanju nije baš impresioniran stanjem i disciplinom. Hawkins će za to u određenoj meri okriviti i Clare i Aidana koji ga pritiskaju da ih pusti, a "poseta" u koju će im doći sa dvojicom svojih podređenih, narednikom Ruseom (Damon Herriman, izvrstan kao personifikacija banalnog zla) i vojnikom Jagom (Harry Greenwood koji kanalizira nepatvoreni kukavičluk i nesposobnost moralnog rasuđivanja pod pritiskom), završava se krvavo.

Hawkins, pokušavajući da preduhitri kapetana i njegov izveštaj, otpućuje se sa manjom grupom vojnika i slugu na opasnu stazu kroz unutrašnjost ostrva. Sa druge strane, Clare koja je ostala sama, bez igde ikoga, kreće na put osvete skupa sa lokalnim vodičem Billyjem (debitant Baykali Ganambarr). Da bi uspešno sarađivali, oboje moraju da prevladaju animozitete jedno prema drugome: ona svoj naučeni rasizam, a on svoju mržnju prema belim kolonistima kao takvima.

The Nightingale je, dakle, prilično klasičan primer "rape-revenge" filma zaodenutog u ruho određenog istorijskog perioda i geografskog prostora i to povlači određenu, dobro poznatu žanrovsku mehaniku koju je vrlo teško razbiti na originalan, a smislen način. Etički problem celog pod-žanra je što je prvi deo, dakle trauma, sam po sebi snažniji od osvete koja sledi. Iako Jennifer Kent ne pokušava da fetišizira nasilje, već se čvrsto drži realizma, pad u tempu je neizbežan nakon onako snažnog udara kao što je to scena u kolibi i tu ne mogu puno da pomognu čak ni Clarina snoviđenja i košmari koji filmu dodaju jednu fantazijsku notu.

Drugi problem koji film ima se može svesti na pretpostavku da Kent nije sigurna kako bi priču završila, odnosno oneobičila dovoljno da makar malo razbije zadati kanon. U tome se itekako oseća trajanje filma, kao i to da autorica traži idealan kraj koji ipak ne uspeva da pronađe. U određenoj meri je to boljka savremene žanrovske kinematografije: originalne ideje se u principu brže potroše, a krajevi filmova se po pravilu više oslanjaju na standardnu mehaniku. Unekoliko je od toga patio i njen prvenac, film o višestrukom hororu depresije, roditeljstva i odgajanja "teškog", odnosno osetljivog deteta, pa što je naslovno čudovište bilo manje metaforično, to se više osećala opterećenost klišeima.

U tom smislu, The Nightingale, iako je predstavnik drugog žanra i drugačijeg je ritma, nije mnogo drugačiji. Uprkos problemima sa strukturom, čista surova snaga iz prvog dela uspava da propelira film do kraja tako da ne bude dosadan čak ni kad se približava generičkom. Za to treba zahvaliti glumcima, vrlo doziranoj Aisling Franciosi, uverljivo psihotičnom i manipulativnom Claflinu i energičnom debitantu Ganambarru, ali i kontra-intuitivnoj fotografiji Radeka Ladczuka u uskom 4:3 formatu i sa ispranom, blatno-sivom paletom boja, nasuprot onim jarkim koje očekujemo od australskih lokacija. Reč je u svakom slučaju o prilično uspelom filmu koji čak i svoje nedostatke nosi graciozno.

A Film a Week - Gutterbee

previously published on Cineuropa

It is difficult to try and define Gutterbee, the second feature directed by Danish actor-turned-filmmaker Urlich Thomsen. The film is a satire, a broad comedy and a drama about racism and sausages and which, set in a decaying American small town, also flirts with the neo-western. Gutterbee is having its European premiere in the Official Competition of the Tallinn Black Nights Film Festival, a month after its world premiere at the Sao Paulo International Film Festival.

Sheriff Brown (Chance Kelly) assumes the role of the on-screen narrator and takes us through the events that unfolded in the titular small town of the American Southwest. It all began when the local racist bully, Jimmy Jerry Lee Jones Jr (played by W Earl Brown), who fancies himself the town's boss, ran out of enemies to harass and turned his attention to calm German sausage maker and scholar Edward Hofler (Scottish actor Ewan Bremner), a man determined to open a sausage restaurant called Gourmet House of Refuge in a defunct chapel he bought in town. Jimmy hates everything foreign, including foreign people and foreign food. He actually uses Donald Trump’s slogan America First as a greeting and blindly trusts his rooster's paranormal skills in sensing the foreigner in town. Nobody actually likes Jimmy and nobody cares for his world-view, but no one dares stand up to him, knowing that he is supported by the town's greedy evangelical priest (Clark Middleton). That is, until Edward refuses to abandon his projects and leave. Besides the sheriff, who remains more or less passive, the film also shares with the the point of view of another character, Mike (Antony Starr), a hustler and Jimmy's former henchman who became Edward's new business partner after returning from prison, and who tries to be a mediator before the confrontation turns nasty. And after a few incidents, it sure does…

The central problem with Gutterbee is that writer-director Thomsen seems unsure about what he is aiming for: a comedy ranging from laugh-out-loud to gross-out to simply bizarre; a satire; an examination of a social landscape of rural Americana; a drama about racism, a statement against it or something completely different. The film is filled with a gallery of characters each only defined by one or two quirks, and the story occasionally drifts away in many subplots which tend to go nowhere and only serve to pass the time or to score a laugh or two, when the general plot of the film does not simply move back and forth between one conflicted party and the other.

The cast, consisting of mainly anglophone actors from the ranks of indie films and television, has the difficult task of finding and maintaining the right blend of weirdness and caricature that best suits their characters. But the real issue is that everyone has to do so individually and on there own, since there is no clear lead character. As a former actor, Thomsen should be able to communicate exactly what he wants from his cast, yet he does not seem to do that, for whatever reason: could it be a lack of interest, a lack of directorial skill or simply the absence of any basic idea for what to do with all these characters.

On the other hand, Gutterbee is not a hard watch. It is easy, breezy and, ultimately, fun, with Edward’s lectures about history and about various types of sausage types being the highlights of the film, alongside with the way the film slams the evangelical right for their greed or bigotry. It is also very nice to look at — thanks to Anthony Dod Mantle's (Antichrist, 127 Hours) cinematography in vivid, summery colours — and to listen to, with most of the songs on the soundtrack adding another layer of humour to proceedings.