Last Flag Flying

kritika objavljena na Monitoru

2017.

režija: Richard Linklater

scenario: Richard Linklater, Darryl Ponicsan

uloge: Bryan Cranston, Lawrence Fishbourne, Steve Carell, J. Quinton Johnson, Yul Vazquez, Deanna Reed-Foster, Jeff Monahan, Cicely Tyson, Lee Harrington

Ne znam kako vi, ali ja nikako nisam tip čoveka za praznike. Ispunjavaju me anksiozom, a imperativ zabave i dobrog provoda (za novogodišnju noć), odnosno mira i blaženstva (oko Božića) šutiraju me duboko u ponor depresije. Zato u tom periodu intenzivno gledam da izbegnem ljude, da se zatvorim u mrak kino-dvorane ili zakucam pred manji ekran i da gledam filmove, što melanholičnije – to bolje. U tom smislu je Last Flag Flying, najnoviji uradak Richarda Linklatera o trojici marinaca, ratnih drugova i vijetnamskih veterana koji se skupljaju da sahrane sina jednog od njih poginulog u Iraku, deluje kao prototip mog prazničnog filma.

Melanholija se podrazumeva, ona decentna, već po samom izboru teme i proteže se kroz ceo film koji kao nekakav atipični film ceste povremeno skače u sfere vojničkog humora, “staračke” komedije, meditacije o starenju, veri, alkoholu i veteranskom životu, kafanskih truizama, interpersonalnog bockanja i procene stanja u društvu u datom trenutku (na vrhuncu Bushovog ludila 2003. godine). Vojnička sahrana je sasvim legitima fokalna tačka kroz koju će se takve stvari prelomiti, ali nemojmo zaboraviti i potpunu neprirodnost situacije u kojoj otac sahranjuje sina.

Oca, Larryja Shepherda zvanog Doc igra Steve Carell, jedan od impresivnijih “kameleona” američkog filma koji sa maskom i šminkom kao da u potpunosti preuzima identitet svog lika. Doc je introvertan, istovremeno ljut na državu koja je njegovog sina poslala da pogine negde daleko od doma, kao i njega samoga 30 godina ranije, tužan zbog pogibije i ponosan na svog sina koji je odabrao vojni poziv iako to on sam nije podsticao. Takav kakav je, Doc je sjajan pokretač radnje.

Veći deo filma, međutim, zauzima prepucavanje između dvojice njegovih prijatelja od kojih je Sal (Bryan Cranston) alkoholičar, vlasnik ušljivog bara, lajav i konfliktan lik, a Mueller (Lawrence Fishbourne) je smisao pronašao u religiji toliko da je postao sveštenik i u mirnom, porodičnom životu. Njih dvojica će gajiti taj prijateljsko-rivalski odnos i malo kroz šalu, a malo ozbiljno suočavati dve koncepcije života posle ratnih oštećenja koja ostaju na fizičkom i psihičkom planu. Linklater tu pritom nikoga ne osuđuje: neko će naći Boga, neko flašu i zezanje bez plana, neko familiju, neko nešto treće.

Likovi zaista nisu naročito duboki, pre se mogu svesti na veteranske tipove pune klišea, ali tu zapravo uskače glumačka hemija između trojice sjajnih glumaca. Istini za volju, izvorni roman ko-scenariste Darryla Ponicsana je zamišljen kao nastavak kultnog The Last Detail koji je ekranizirao jedan od najpotcenjenijih autora Novog Hollywooda Hal Ashby sa Jackom Nicholsonom, Randyjem Quaidom i pokojnim Otisom Youngom. Linklater je promenio likove, dodao im nove pred-istorije i stavio ih u drugačiji kontekst, ali se čak i u sjajnoj interpretaciji oseća senka trojice glumaca ranijih generacija. Recimo, Cranston je očito upošljen da igra tip nešto mlađeg Jacka Nicholsona sa manje ekscentričnosti, a više džukačke kuraži. U tom smislu su čak pomalo protraćeni Yul Vazquez kao pukovnik zadužen za ceremonije koji svoje pojavljivanje završava u sceni humornoj u pokušaju i sasvim solidno otkriće J. Quinton Johnson kao ratni drug Larryja mlađeg zadužen za ispraćaj svog kolege.

Ono što zaista stoji je da je Last Flag Flying neujednačen film čiji dijaloški ping-pong zna predugo trajati, čiji humorni momenti znaj biti usiljeni (recimo onaj štos sa prodavnicom mobitela i paketima je već standard za “gerijatrijske” komedije), ali koji isto tako zna oduševiti svojim srcem i odmerenošću, kao kad Linklater namerno postavlja bliski susret oca sa mrtvim telom svog sina u zadnji plan kadra i ostavlja Carella, odnosno Doca u stanju šoka i tugovanja na sličnoj udaljenosti još nekoliko minuta. Linklater je autor sa srcem i dušom i iznad svega sa puno poštovanja za sve ljudsko, što ga i čini pravim izborom među suvremenim filmašima za jednu takvu melanholičnu, a opet toplu ljudsku priču o ljudima koji su svesno žrtvovali sve, a da nisu znali čemu.

A Film a Week - The Invisible Guest / Contratiempo

Back in the day, a story like The Usual Suspects seemed possible, even if it was not very plausible and that was a stellar example of movie magic crowning the almighty, all-powerful ghost-like Kaiser Söze as one of the strongest villains of all time. However, the film has aged pretty badly and has lost some of its value (based on novelty) after a number of clones. Having that in mind, I would not say the label “The Spanish Usual Suspects” attached to Oriol Paulo’s The Invisible Guest is exactly the most flattering one.

The good thing is that Paulo’s slick Spanish thriller is not a clone even though the structure of a mystery inside of an interrogation story is quite similar and the final revelation is a bit too much of a Kaiser Söze moment. The reason for that is the very central locked room-type murder mystery which has been constructed properly and widened intelligently to another murder having in mind the perks of contemporary lifestyle like cell phone communication.

A witness preparation expert attorney Virginia Goodman (Ana Wagener) comes to the high-rise apartment of a wealthy and influential businessman Adrián Doria (Mario Casas) accused of murder of his former lover Laura (Bárbara Lennie) in a secluded hotel. He maintains his innocence stating that there was someone else in the room, a man who knocked him out and murdered Laura, although there are no traces of such presence and no motive for that at all. The fact is, however, that they were both blackmailed and the scheme had something to do not just with their secret affair, but also with a fatal car accident they were involved in a couple of months before. There are two possible suspects for such a scheme: one is a passer-by who saw them faking a minor accident to cover up the death of a young man in another car, while the other one is a local man, as it turns to be the deceased man’s father (José Coronado), who picked Laura up some hours later and fixed their car.

One of those two men is the new key witness for prosecution and Adrián’s hotshot lawyer had no choice but to hire Virginia to train his client for the testimony according to the new information. But for that, she has to know the truth which seems unlikely with Adrián’s poorly constructed lies and half-truths. And the time is ticking away, of course.

Ana Wagener serves well as an Agatha Christie-style detective battling against Adrián’s arrogance played with gusto by Mario Casas, but the main reason everything works so well up to a point is Oriol Paulo’s creative decision to go with numerous possibilities from different angles rather than to reveal the truth. It makes sense: it is not the truth that will set her client free, a bullet-proof narrative is the thing, the whole truth is just a tool for the desired outcome. However, the whole thing gets tiresome after several small twists and revelations, and the heavy-hitting turns at the finale do not do any good. Still, Paulo (the writer of Julia’s Eyes and the writer-director of The Body) is someone who should be watched closely and who will have his word in the future of Spanish and European genre cinema.

Wonderstruck

kritika originalno objavljena na DOP-u:

Moram da priznam, nekako mi je genijalnost Todda Haynesa uporno promicala kroz sve ove godine. Da, ima stila i osećaja za detalj, ali njegovi su filmovi većinom “all show and no go”. To važi i za kultni Velvet Goldmine, a posebno za sve uratke posle Far from Heaven kojima Haynes kao da lovi nagrade. Uostalom, setimo se samo recentnog naslova Carol, toga šta je sve taj film mogao biti i činjenice da je reč o jednoj tek solidnoj, a ne impozantnoj kostimiranoj melodrami. Za Wonderstruck sam se od njegove premijere u Cannesu pribojavao da će predstavljati sasvim novi nivo u Haynesovom kalkulantstvu.

Jer kako reagirati na opis filma o dečaku i devojčici koje razdvaja par hiljada kilometara prostora i pedeset godina vremena, a spaja ih nešto sudbinski veliko. Momčić se zove Ben (Oakes Fegley) i odrasta 70-ih u ruralnoj Minnesoti i svoju majku (Michelle Williams) ispituje o ocu kojeg nikada nije upoznao, sve dok majka ne pogine, a njemu se dogodi nesreća zbog koje će oglušiti. Devojčica se zove Rose (Millicent Simmonds), gluhonema je, odrasta zanemarena nadomak New Yorka i živi za neme filmove u kojima igra njena odsutna majka (Julianne Moore). Svaki iz svog razloga (otkrivati ih bi bio spoiler) će kroz veći deo filma lutati ulicama New Yorka, završiti u prirodoslovnom muzeju i vrteti se po istim mestima sa pomenutim vremenskim odmakom.

Naravno da će se te dve nepovezane priče spojiti u jednu i naravno da će to biti srcedrapateljno, naivno, arbitrarno i prigodno. To ne treba da čudi u klinačkom filmu, filmu o klincima, možda čak i za klince koji neke važne tačke zapleta negde podigrava da bi kasnije potpuno zaboravio na njih. Pravo pitanje je, međutim, je li Haynes ovo zamislio kao film baš za klince i kako je na to reagirao Brian Selznick, autor dečijih slikovnica među kojima je i izvorni materijal, te scenarista ovog filma. Jer šmrc-šmrc kalkulantstvo i pojedini ne baš naivni momenti nisu baš za decu.

Opet, nema tu baš ni tako puno toga za odrasle jer je najzanimljivija komponenta filma puko tehniciranje koje ponekad ima smisla, a ponekad ne. Roseina avantura je, naravno, snimljena u imitaciji nemog filma, zrnasto, sa muzičkom pratnjom sve vreme i sa umetnutim karticama teksta, ali je “widescreen” format ostao. Lažni film koji se vrti u kinu i u kojem vidimo Julianne Moore kao zvezdu nemog filma je, pak, snimljen vernije onovremenim filmskim ostvarenjima. Takođe, Rosein šok i neverica kada se kino-dvorana zatvori radi instaliranja zvučnog sistema (takođe malo verovatno da se to tako odmah i odjednom prelazilo na novi format filma, ali nema veze) deluje kao prilično nesuptilna sugestija kako su osobe sa određenim tipom hendikepa u tom trenutku patile i kao još jedna u nizu politički korektnih kalkulacija.

Sa druge strane, Benova newyorška avantura izgleda fenomenalno i zato što su detalji i duh perioda rekreirani do poslednjeg (Times Square je snimljen negde u Brooklynu, ali se lažnjak ne prepoznaje koliko je dobar, a za takvu informaciju je potrebno poslušati nekoliko intervjua) i zato što su tehnički aspekti snimanja u ono vreme (poput, recimo, osvetljenja) pogođeni u potpunosti. U tim scenama Wonderstruck zaista izgleda kao film koji je ispao iz 70-ih. Takođe, izbor zaista gluhe mlade glumice Millicent Simmonds za ulogu je etički upitan, Haynes je sa svoje strane bio spreman na različite opcije, pa mu je ona “pala s neba”. Hendikep se ipak ne može odglumiti tako uverljivo.

Na kraju konca, Wonderstruck nije dobar film niti je naročito smislen, sve je to politički korektna kalkulacija i sviranje znate već čemu, i verovatno je Haynes imao nagrade u mislima, iste one koje mu izmiču i koje će nastaviti da mu izmiču. Ono što imamo prilike videti je bezveze, smuti pa prospi, lažna, neuspela kontroverza, ali ni to nije najgore što smo ove godine mogli pogledati. Najgore sa festivalskog ciklusa – to već možda.

Lista - Decembar 2017.

Ukupno pogledano: 28
Prvi put pogledano: 27
Najbolji utisak:The Florida Project
Najlošiji utisak: Slovenia, Australia and Tomorrow the World / Slovenija, Avstralija in jutri ves svet

*ponovno gledanje
objavljene kritike su aktivni linkovi

datum izvor Naslov na Engleskom / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena

04.12. video First They Killed My Father (Angelina Jolie, 2017) - 8/10
04.12. festival Loving Vincent (Dorota Kobiela, Hugh Welchman, 2017) - 7/10
06.12. kino What Happened to Monday (Tommy Wirkola, 2017) - 4/10
06.12. festival Louise in the Winter / Louise en hiver (Jean-François Laguionie, 2016) - 7/10
08.12. festival The Misandrists (Bruce LaBruce, 2017) - 8/10
*09.12. festival The Black Pin / Igla ispod praga (Ivan Marinović, 2016) - 7/10
09.12. festival Lowdown / Ispod mosta među stijenama (Pavle Simonović, 2016) - 4/10
09.12. festival Iskra (Gojko Berkuljan, 2017) - 8/10
11.12. festival The Florida Project (Sean Baker, 2017) - 9/10
11.12. festival The Dead Nation / Tara moarta (Radu Jude, 2017) - 8/10
13.12. festival Beach Rats (Eliza Hittman, 2017) - 7/10
13.12. festival The Reagan Show (Sierra Pettengill, Pacho Velez, 2017) - 7/10
14.12. festival El mar la mar (Joshua Bonnetta, J.P. Sniadecki, 2017) - ?/10
15.12. festival Adriana's Pact / El Pacto de Adriana (Lissette Orozco, 2017) - 7/10
15.12. video Hunt for the Wilderpeople (Taika Waititi, 2016) - 8/10
16.12. video Wakefield (Robin Swicord, 2016) - 4/10
17.12. video The Transfiguration (Michael O'Shea, 2017) - 6/10
18.12. festival The Insult / L'insulte (Ziad Doueiri, 2017) - 7/10
19.12. video The Zookeeper's Wife (Niki Caro, 2017) - 4/10
20.12. video Buster's Mal Heart (Sarah Adina Smith, 2016) - 6/10
20.12. kino Happy End (Michael Haneke, 2017) - 6/10
22.12. video Logan (James Mangold, 2017) - 7/10
23.12. video The Vessel (Julio Quintana, 2016) - 6/10
24.12. video The Exception (David Leveaux, 2016) - 6/10
25.12. video Una (Benedict Andrews, 2016) - 6/10
28.12. kino Wonderstruck (Todd Haynes, 2017) - 4/10
29.12. festival Strangled / A martfüi rém (Árpád Sopsits, 2016) - 6/10
31.12. kino Slovenia, Australia and Tomorrow the World / Slovenija, Avstralija in jutri ves svet (Marko Naberšnik, 2017) - 3/10

A Film a Week - Slovenia, Australia and Tomorrow the World / Slovenija, Avstralija in jutri ves svet

Marko Naberšnik has made his filmmaking career going against the mainstream in Slovenian cinema – emulating the style of the past times and Yugoslav cinema of the so-called Czech school period. His debut Rooster’s Breakfast was a great example of it, penned by Naberšnik and novelist Feri Lainščak, the film was not only worthy of, let us say, early Paskaljević, but it also generated some cult following and brought the centralized, Ljubljana-based cinema to the easternmost parts of the country. His second effort, Shanghai Gypsy, also penned by Lainščak, tried to blend Naberšnik’s Yugoslav style with American-like biopics, it was kinda epic in scope, lyrical in moments, with some half-hearted attempt in channelling early Kusturica feeling, but it was overlong and not as good as the previous one. Then Naberšnik surprised many by doing a WWI chamber drama The Woods are Still Green in German language and in co-production with Austria, dealing with the lesser-known aspect of the war, The Alpine Front, with the special attention paid to the language and period details.

For his latest film, Slovenia, Australia and Tomorrow the World, Naberšnik says it is his most personal. The story is located in his hometown, Maribor that took a serious blow during the transition when most of the industry collapsed, which could seem also a bit photogenic, the actors are local and the level of the local slang details is amazing. However, the story is more universal: it follows a simple worker’s dream of business success wheeling and dealing in a multilevel company in his own free time, only to find himself crossed in-between his newfound “success” and his crumbling family life.

The whole bullshit of multilevel marketing can be seen plainly: all those overpriced vacuum cleaners, cosmetics and whatnot sold more as a concept like health than as a regular product, all those middle-aged, balding losers who think they can make money and feel younger through cheating, all those reptilian-looking “bosses” and motivational speakers telling that everything is possible if we really, really want it. The whole charade is not a particularly Slovenian thing, or even Eastern European thing (let us just note that half a century in communism produces a generation of people naive enough to take a fake shortcut like that). It is the way it is in post-modern, post-truth, narrative-selling dog-eat-dog world.

Naberšnik was definitely onto something and it is a pity that Slovenia, Australia and Tomorrow the World is not a better film, or at least a better done one. The film is too long and is essentially a piece of television that has somehow found its way into the movie theatres. Production values are on the same level, and combined with Naberšnik’s uninspired shot-reverse shot idea of directing, dialogue written to sound authentic but still sounds wooden, properly accented though, the whole feeling is drab. The story goes nowhere fast, it stays on the superficial level, never diving into psychology, social aspects or economics of the whole thing and basically checking a lot of family-friendly clichés.

The only time Slovenia, Australia and Tomorrow the World looks alive is when veteran stage actor and Naberšnik regular Vlado Novak appears is a few scenes, making them his own one-man show. The rest of the ensemble does not have the strength to follow him and Naberšnik simply does not know how to inspire them. Or he just needs a better project, another pair of eyes on the script, a braver cinematographer, more seasoned actors. Because this is embarrassingly bland.

Strangled / A martfűi rém

2016.

scenario i režija: Arpad Sopsits

uloge: Karoly Hajduk, Gabro Jaszberenyi, Zsolt Anger, Peter Barnai, Zsolt Trill

Oponašanje američkih žanrovskih uzoraka nije ništa novo u evropskoj ( čak kontinentalnoj, ne-anglofonoj) kinematografiji. U kinematografijama pojedinačnih evropskih zemalja su se svakako zapatili po žanr ili dva poreklom iz Hollywooda. Najsvežiji primer je Rusija čija se filmska industrija trudi da baš u svakoj formuli dostigne Hollywood, ali se manjak finansijskih sredstava često primeti na konačnom proizvodu.

U poslednje vreme je u kinematografijama zemalja bivšeg istočnog bloka prisutan trend filmova o serijskim ubicama inspiriranim manje ili više istinitim slučajevima iz komunističke prošlosti. Pobude za to su jasne, nikada nije loše napraviti demistifikaciju prošlosti i perioda kada je rigidna ideologija bojila živote ljudi, a “period piece” predstavlja ostvariv izazov filmskim stvaraocima. Tako su Česi i Slovaci koprodukcijski napravili The Red Captain, smešten u sumrak socijalizma i, usled televizijskog “porekla” većine ekipe, nalik na TV film i mini-seriju, a Mađari svoj stvarni slučaj davitelja iz gradića Martfű s kraja 50-ih i početka 60-ih godina prošlog veka.

Vremenski kontekst tu nije nimalo slučajan i omeđen je dvema neuspešnim anti-komunističkim revolucijama koje su zgazili sovjetski tenkovi. Film počinje godinu dana posle revolucije 1956. godine u Mađarskoj, utamničenjem pomalo čudnog, ali ipak nevinog osumnjičenog Akosa Retija (Jaszberenyi), fabričkog radnika koji je navodno zadavio svoju koleginicu zbog neuzvraćene ljubavi. Nakon sedam godina se u gradiću ponovo dešavaju ubistva sa sličnim karakteristikama. Kako tome prići, s obzirom da bi ponovno pokretanje istrage bilo protumačeno kao izraz slabosti i uništilo bi karijeru tadašnjeg okružnog tužioca (Trill) koji je zbog tog slučaja unapređen, a i ubistva, naročito serijska, su ipak deo dekadentne zapadne kulture i nikako ne priliče socijalističkom čoveku.

Srećom pa će ambiciozni mladi tužilac (Barnai) ipak preispitati te postulate uprkos upozorenjima iskusnijih kolega, a na svoju stranu će privući i stereotipno pripitog policajca nečiste savesti (Anger) sa kojim će imati eksplozivnu dinamiku, ali im je obojici, je li, istina draža od ega. Štos je, međutim, što za istinu obično niko ne kaže hvala. Sad, je li to naknadna pamet o komunističkom periodu ili jedna opštepoznata istina?

Radnja filma inače teče paralelno na tri koloseka, prateći ponovnu istragu, baveći se nevino osuđenim Retijem i njegovom borbom za novo suđenje, te prateći ubicu na pohodu. Sve tri radnje su pratljive, premda je ritam pomalo opterećen, a dva sata, koliko film traje, je previše za kompaktnost, a premalo za detaljnost. Sama istraga je tu najmanje sporna, procedural kao procedural. Reti u zatvoru na početku ima jednu prilično neprijatnu scenu bez koje se zaista moglo. Najproblematičniji je ubica na pohodu: Sopsits mu vrlo rano otkriva identitet, a scene u kojima on prati žrtve kao da pripadaju nekom drugom filmu i nekom drugom žanru. O fetišizaciji nasilja nad ženama ne bih ni raspravljao, neki će je videti, neki ne i oba nepomirljiva tabora će biti u pravu.

Sa tehničke strane, film izgleda impozantno za svoj budžet za šta se ponajpre treba zahvaliti direktoru fotografije Gaboru Szabu. Detalji perioda su uhvaćeni kako treba, sa merom i stilom. Gluma je takođe na zavidnom nivou, iako smo ovakve likove viđali po drugim filmovima. Problem je, međutim, što je ovaj vrlo solidan film predstavnik jednog istrošenog žanra i u njega ne unosi ama baš ništa novo, a istovremeno se čini da bi pojedini aspekti u tome čega se hvata mogli biti i bolje odrađeni, recimo socijalni i psihološki razlozi za takve zločine baš tu i baš tada. Ovako ostaje u onoj solidnoj varijanti za ubiti dva sata vremena i pogledati kako to Mađari rade. Ali da je ovo neki novi Zodiac, nije.

Happy End

kritika originalno objavljena na DOP-u

Michael Haneke, gospodar strahova evropske buržoazije koji na istu udara ponekad humorom, ponekad simbolikom, ponekad žanrom, a ponekad i perverzijom, ipak je svoje najveće uspehe u smislu nagrada i prestiža zaradio sa dva svoja tematski atipična filma. Možda je naslov Funny Games doživeo svoj američki “remake” sa istim rediteljem kojem je to bio jedini izlet “preko bare”, ali dva puta Zlatna Palma, dva Zlatna Globusa, jedna nominacija za Oscara i jedan osvojen kipić bilans je njegovih uzastopnih, unekoliko drugačijih filmova The White Ribbon i Amour koji su uterali strah u kosti širim skupinama od klase privilegiranih i čije su teme bile još univerzalnije – spoj malograđanštine, religijskog fundamentalizma i neutemeljenih predrasuda kao smeša koju će malo psihopatije gurnuti u pravcu inkarnacije čistog zla poznate kao nacizam (The White Ribbon), odnosno smrt kao proces dugog trajanja (Amour). Austrijski autor koji preferira francuske glumce se vratio na najprestižniji filmski festival sa Happy Endom koji bi se može nazvati povratkom na staro, što nije nužno dobro.

Za sada ne ulazeći u kvalitet viđenog, Happy End je iznimno težak film za pisanje zbog čudne strukture koju čine predimenzionirani uvod i kratak “ubod”, referenci na autorov raniji opus, događaja na periferiji ili spomenutih u razgovoru. Zapravo njegovu radnju (uslovno rečeno), a naročito svrhu teško je opisati bez spoilera, ali ću svejedno pokušati.

Uvodni kadar snimljen mobilnim telefonom u prikladnoj rezoluciji u kojem vidimo ženu kako mehanički sluša banalne komande u sećanje priziva Benny’s Video i navodi nas na pomisao da će se Haneke ponovo uključiti u raspravu o tehnofiliji i tehnofobiji. Već sledeći segment u kojem se deo gradilišta ruši sa sve radnikom u mobilnom WC-u snimljen sigurnosnom kamerom asocira na Cache i tematiku tajni i možda ucene, uz dozu mračnog, zluradog humora. Ta dva incidenta povezana su glavnom pričom, snimljenom digitalno, sa distance, staloženo i filmski u pastelnim bojama obalnog okoliša, ali uz autorovu potpisnu kliničku hladnoću u disekciji situacije.

Radi se tu o jednoj buržoaskoj familiji Laurent iz grada Calais na severu Francuske u čijem je vlasništvu gradilište na kojem se incident dogodio. Porodičnom dinamikom i firmom je do nedavno upravljao Georges (legendarni Jean-Louis Trintignant) koji je možda malo starački dekoncentriran, ali se teško može nazvati dementnim jer makar ima pred sobom ima cilj: ubiti se. U tome ga ometa njegov sin, ugledni doktor Thomas (Mathieu Kassovitz), čovek koji ima svoju karijeru, ženu Anais (Laura Verlinden), bebu, kći iz prvog braka Eve (mlada nada francuskog glumišta Fantine Harduin) koja dolazi da živi u porodičnoj vili i koja je ujedno i “autorica” uvodnih kadrova sa mobilnog telefona, a njena majka koja je pokušala samoubojstvo pilulama pa je na lečenju je njena majka. Dobri doktor ima i ljubavnicu sa kojom izmenjuje vrlo eksplicitne poruke preko interneta. Tu je zatim i Georgesova kći Anna (možda najbolja glumica današnjice i rediteljeva muza Isabelle Huppert) koja upravlja kompanijom i sprema se na poslovni i privatni “deal” sa engleskim bankarom (Toby Jones), te muku muči sa svojim depresivnim i buntovnim sinom Pierreom (nemački glumac Franz Rogowski poznat po ulozi u filmu iz jednog kadra Victoria) koji je svojim nemarom verovatno skrivio incident na gradilištu i koji se čini apsolutno nesposobnim preuzeti kompaniju jednom kad za to dođe vreme.

Vrlo je teško razlučiti kuda sve to vodi. Thomas je serijski preljubnik koji u svojim eskapadama traži spas od svog života. Eve na skoro sva pitanja isprva odgovara sa “Ne znam” i kuje nekakve već planove koji uključuju samo nju i njenu egzistenciju. Anna se posvetila firmi, a Pierre se ponaša kao da je “prokužio stvar” i pokušava da sruši kapitalistički sistem iznutra. Na imanju zajedno sa njima živi i porodica Marokanaca koja tu radi kao posluga, što asocira na nekakav klasni konflikt u nastajanju, kuću čuva opasan i agresivan pas, a mesto radnje Calais vrlo je aktuelna tačka ne samo u trenutnoj izbegličkoj krizi, već i u kontekstu ekonomskih migracija ka Velikoj Britaniji.

Imena likova i glumaca su indikativna. Likovi u svim Hanekeovim filmovima uglavnom imaju ista imena: Georg/Georges i Anna su obično par, Eve je po pravilu zlo, manipulativno dete, a prezime Laurent je figuriralo i u Cacheu. Ovde je kontekst unekoliko promenjen budući da su Georges i Anna otac i kći, ali to što ih igraju Trintignant i Huppert vrlo jasno asocira na Amour, a svaku sumnju će otkloniti dedina ispovest unuci koja se tiče bake prisutne jednino na fotografijama. “Sretni kraj”, ako se to tako može nazvati, vodi do venčanja na kojem će Pierre kao nekakva savremena francuska inačica Leona Glembaya familiju i uzvanike suočiti sa stvarnim svetom van zidova kuće.

Strukturni problem da ceo film deluje kao elaborirani uvod za poentu koju manje ili više već znamo ne samo u trenutnom kontekstu, ne samo od Hanekea i ne samo iz filmova, rezultira time da većina priča i pod-zapleta ne vode nikamo osim u reference na autorove prethodne radove, pa se postavlja legitimno pitanje čemu sve to. Gluma je, naravno, vrhunska, likovi su dovoljno prepoznatljivi da nose simboličku vrednost, a opet dovoljno unikatni da potvrde tezu da je svaka disfunkcionalna familija disfunkcionalna na svoj način, a Haneke svojom preciznom režijom i pažljivom postavkom scena i kadrova kao da pokušava da secira savremeno društvo sa svim svojim skrivenim bolestima. Opet, konačni utisak je “nikom ništa”, referentnost se pretvara samo-reciklažu, a ona pak u auto-parodiju pa je Happy End film koji izgleda kao mišung iz opisa generičkog Hanekovog filma od strane nekoga ko mu nije sklon. Ostaje nam da se pitamo je li tajnoviti Flashmob koji je Haneke najavio pa od njega odustao možda ipak bio bolji projekat i da se nadamo da Happy End nije kraj, naročito ne sretan.