Extremely Wicked, Shockingly Evil, and Vile

kritika objavljena na XXZ

2019.

režija: Joe Berlinger

scenario: Michael Werwie (prema knjizi Elizabeth Kendall)

uloge: Zac Efron, Lily Collins, Kaya Scodelario, Haley Joel Osment, Jim Parsons, John Malkovich, Angela Sarafyan, James Hetfield, Jeffrey Donovan

Zavaravamo se kad mislimo da su serijske ubice (ili masovne, ima razlike) na bilo koji način američki "izum", odnosno nešto svojstveno isključivo američkom društvu. Takvom notornom laži se obično hrane neke zaostale atavističke, komunističke ili rusofilske fantazije od dobrim "nama" i pokvarenim "njima". Psihopatija, sociopatija, kombinacija poremećaja ličnosti, naprosto je ljudski defekt nevezan za prostor i vreme, jednako redak, odnosno učestao, sa razlikom samo u tome koliko javnost ima uvida u ekstremne slučajeve i posledice takvog ponašanja. Odgovor na pitanje zašto su anglosaksonske (pre svega američke) serijske ubice deo opšte trivije ili predmet morbidne fascinacije, a neke druge, recimo, nisu ili su manje, skriva se u različitoj medijskoj kulturi Anglosaksonaca i ostatka sveta. U anglofonom svetu sloboda medija zauzima najviše mesto na listi prioriteta, ljudi u njih imaju poverenja, od njih ne zaziru, a mediji zauzvrat slobodno izveštavaju o onome što misle da je bitno na način koji smatraju prikladnim ili pogodnim u smislu poslovne politike. Zato su Zodiac, Ted Bundy i David "Son of Sam" Berkovitz deo globalne urbane mitologije, a Vinko Pintarić ili Metod Trobec tek lokalne folk-horor legende.

Drugi razlog zašto su američke serijske ubice toliko popularne je što se u eksploataciju toga, kao i drugih formi kriminala, uključila i filmska industrija. Od skromnih početaka u okvirima B-filma, preko vremenski srećno tempiranih filmova poput Malickovog klasika Badlands, pa do pretvaranja "serial killer flicka" u zaseban žanr koji je uglavnom svoje subjekte izmišljao ili konstruirao kompilacijom trivijalnih detalja iz života stvarnih monstruma, filmovi o serijskim ubicama su do danas obrnuli pun krug, vratili se bezmalo dokumentarizmu i na tom polju je jako teško reći nešto novo i smisleno. Inače proslavljeni reditelj dokumentarnih filmova Joe Berlinger se, dakle, sa svojim tek drugim igranim filmom u karijeri Extremely Wicked, Shockingly Evil, and Vile našao pred izuzetno teškim i nezahvalnim zadatkom da nanovo izmisli točak. Da odmah oteramo svaku sumnju, to mu nije uspelo, iako film ima nekoliko izuzetno zanimljivih i originalnih ideja.

Sam naslov filma citat je iz pogovora presudi Tedu Bundyju, a izgovorio ga je floridski sudija Edward D. Cowart opisujući Bundyjeve zločine počinjene širom SAD-a čije su žrtve bile mlade devojke. Bundy je svakako bio čudna zverka među serijskim ubicama: lepuškast, simpatičan, dobro obrazovan i relativno situiran, nisu ga nužno motivirale traume, potisnuta seksualnost ili nekakva velika patnja. Sa oko trideset potvrđenih (priznatih) ubistava, jedan je od "plodnijih" američkih serijskih ubica, dok njegov "delokrug", od severozapada (država Washington) do jugoistoka (Florida), spada u rekordne. Usmrćen je na električnoj stolici 1989. godine u 42-oj godini života, do poslednjeg dana insistirajući na svojoj nevinosti.

Berlinger se Bundyjem već bavio, i to u formi dokumentarne televizijske mini-serije (4 epizode) Conversations with a Killer: The Ted Bundy Tapes prikazane ove godine na Netflixu, tako da se ne može reći da ne poznaje materiju. Verovatno je i igrani film bio plod priprema za dokumentarni u okviru kojih je svakako morao pročitati memoare Elizabeth "Liz" Kendall, Bundyjeve devojke u trenutku hapšenja i prvih od nekoliko suđenja. Igrani film ipak autoru otvara više slobode nego dokumentarni, ali se sa tom slobodom Berlinger nije najbolje snašao u pokušaju da ispriča celovitu i ultimativnu priču umesto da od početka do kraja gleda isključivo iz Lizinog ugla.

Dakle, prva dobra ideja je Lizin ugao jer ga je ona, u krajnjoj liniji prva i prijavila jer joj je skica ubice sa gipsom na ruci upadljivo ličila na njega. Međutim, Berlinger kao da iz njenog ugla gleda isključivo prema njemu, prateći kako se on drži, ponaša i vadi, te pokušavajući da otkrije koja je tajna njegovog "uspeha", dok filozofski dosta zanimljivija pozicija Liz i njenog poverenja u Bundyja koje se, kako vreme prolazi, smanjuje, ostaju u drugom planu. Fokus akcije se seli na njegova dosadna suđenja, ponavljanje laži, medijsku pažnju koju cela ta zavrzlama privlači, a on u njoj uživa. Doduše, pitanje njenog alkoholizma i izlečenja, te "skidanja" sa Bundyja kao sa droge adresirano je na nekoliko mesta u filmu.

Druga izvrsna Berlingerova ideja je da na ekranu niti jednom prilikom ne vidimo nijedan njegov zločin (osim dva bekstva iz zatvora), izvedena tako da se veo misterije sa glavnog junaka ne skida još neko vreme, a da to ne bude ni jeftino zadirkivanje publike ni nekakva zaumna apologija njegove nevinosti na kojoj je sam insistirao. Prosto, slučaj je medijski toliko poznat da svako iole upućen u problematiku zna sve njegove detalje i nema potrebe za daljom eksploatacijom. Na taj način Berlinger, kao verovatno i sama Liz, postavljaju možda i zanimljivije pitanje - kako to da je Liz postala izabranica njegovog srca (film ne krije ni da je Carole Anne Boone, kasnije udata za Bundyja, njemu uvek bila tek rezerva), kako je baš nju odabrao da osvaja, voli i čuva, dok je druge slične nemilosrdno ubijao.

  Treći zanimljiv Berlingerov potez je izbor glumaca, iako većina likova svedenih na epizode u priči iz više sastavnih delova ima prostore tek za štos ili dva. Neki od glumaca nisu glumci uopšte (James Hetfield, recimo), već služe kao "publicity stunt". Neki drugi, kao Jim Parsons, pokušavaju da ne budu više glumci od jedne uloge, ali njegov tužilac i dalje podseća na dr Sheldona Coopera iz The Big Bang Theory. Nekima je, kao Johnu Malkovichu, uloga premala jer on takvog sudiju sa sve citatom može odraditi na autopilotu. Dobar izbor je svakako Jeffrey Donovan kao dovoljno versatilan glumac i maher za akcente. Lily Collins je konzistentna i solidna od početka do kraja, ali najdrskiji "casting" izbor je ipak Zac Efron u glavnoj ulozi. Glumac kojem pridev "mladi" već više ne bi trebalo kačiti proslavio se na lakim poenima - mjuziklima i nepristojnim komedijama i ovo mu je prva prava, ozbiljna dramska uloga posle dugo vremena, i to glavna. On je tu primoran igrati u drugačijem registru i za drugačiju publiku i ide mu dobro, dok je posebno osveženje što nijedne sekunde ne preglumljuje, niti poseže za pritupastom hollywoodskom deglamurizacijom (rekoh, Bundy nije bio izobličen monstrum, već simpatičan mladić). Kroz poružnjavanje je, pak, morala proći Kaya Scodelario, a njena Carole Anne je primer one čudne, zakopčane, očajne žene koja ipak nije neki nlentavi stereotip ili karikatura.

Na koncu, te dobre ideje uglavnom odlaze uludo jer reditelju nedostaje ona glavna: kakav film pravi, sa kakvim ciljem i kakvim stavom. Extremely Wicked, Shockingly Evil, and Vile se gubi od scene do scene u svim tim pristupima bez fokusa i ideje vodilje, pa zato ostaje u rangu televizijskih uradaka koji vrše eksploatacije svega vezanog za stvarne zločine.

A Film a Week - In Character

previously published on Asian Movie Pulse

The young Chinese filmmaker Tracy Dong has made her debut in the realm of feature-length documentaries with "In Character". Her background in filming performance arts is evident in her unique and provocative approach that combines the two seemingly unrelated topics: contemporary filmmaking and a certain period in Chinese history seen through the prism of personal memories and beliefs. In Character is still touring the festivals since its premiere at the last year's edition of Gothenburg Film Festival and caught our eye at Chinese Visual Festival.

By her own account, Dong has started the project with the intention to examine the position of actors in the contemporary Chinese cinema, but ended up somewhere else - deep in the territory of history, politics and the gap between the different generations in the society of China regarding the lifestyle, ideas and experiences. The frame for that is a fiction film by the veteran director Ye Jing imagined as a combination of a pious epic and lyrical reflection of the period of his youth during the Cultural Revolution.

The actors coming from a completely different social and political framework (being born in the times of One Child Policy), apart from knowing a song or a parole or two from the revolutionary period, cannot actually relate to it. The idealism and the dedication of the revolutionary generation to the cause of building modern China and to its leader, Chairman Mao, is unknown and even incomprehensible to the ones that grew up with privileges in a materialistic oriented modern world. So the director wants, if not to teach them a lesson, than at least to demonstrate the spirit of the revolution to the actors by taking them to an abandoned ammunition factory deep in provincial Sichuan. Things escalate quickly since the visit to the factory is not intended to be a field-trip to the Chinese Communism theme park, but an immersive experience for the actors who must wear Red Guard uniforms, sing songs and live by the same rules as their fictional characters, including a brutal simulation of a Party hearing where a man who has "sinned" against the Revolution must repent through self-criticism in front of a committee.

No matter how this practice might seem obsolete and brutal from a nowadays perspective, it was pretty much "business as usual" in a variety of communist countries. And since communism was never a compact set of ideological beliefs, the Chinese Cultural Revolution doctrine was brutal even for its totalitarian standards. However, for Ye Jing and his generation, it was something acceptable and the director holds the idealism of the time in high regard and is put off by the spoiled attitude of his actors. On the other hand, the invisible, but ever-present Dong is closer generation-wise to the actors (for that matter, so is your humble reviewer), so she sympathises with them, while also being stunned and even fascinated by the brutality of not just Ye Jing's experiment, but also the brutality of the system and people's ability to quickly fall in with it.

Dynamically shot using the hand-held camera and competently edited by Eddie Xing, "In Character" is a handsome and interesting watch that provides the unique and honest insight into dealing with the totalitarian past and generational gap in the present. Because of its unique approach, it works on a completely different level than most documentaries on either historical or professional themes would.

Capernaum / Capharnaüm

kritika objavljena na XXZ

2018

režija: Nadine Labaki

scenario: Nadine Labaki, Jihad Hojeily, Michelle Keserwani, Georges Khabbaz, Khaled Mouznar

uloge: Zain Al Rafeea, Yordanos Shiferaw, Boluwatife Treasure Bankole, Kaswar Al Haddad, Fadi Yousef, Haita "Cedra" Izzam, Nour El Husseini

Postoje srećnija i manje srećna mesta na ovom svetu, a Beirut, naročito njegovi "slumovi" na obodu grada, pripadaju ovoj drugoj grupi, čak sa tendencijom pogoršanja kako vreme prolazi. Nekadašnji "Pariz Istoka" je uništen građanskim verskim ratom, a pre i posle toga talasima izbeglica iz susednih ratom zahvaćenih zemalja, Palestine, Sirije, ali i Iraka i Irana. Veliki broj izbeglica nema nikakvih validnih dokumenata, a samim tim ni šansi za integraciju u društvo u smislu legalnog obavljanja posla, a situacija sa prolaznim migrantima (najčešće afričkim) još je i gora s obzirom da su oni idealni plen trgovcima ljudima.

U takvom svetu je odrastao i živi junak Capernauma, trećeg filma libanske autorice Nadine Labaki, momčić po imenu Zain kojeg upoznajemo na sudu. Zain (Al Rafeea), dvanaestogodišnjak, otprilike, već je osuđen na petogodišnju robiju zbog napada nožem i sada pred sudom tuži svoje roditelje (Al Haddad, Yousef) što su ga doneli na (ovakav) svet gde poznaje jedino zanemarivanje i nasilje i gde je šećerna voda poslastica na dobar dan. Ovakav uvod je potentan i podiže očekivanja (uostalom, film je nabrao mnoštvo pozitivnih kritika, američku distribuciju i čak nominaciju za Oscara za strani film), ali takođe otvara mogućnost da umesto istraživanja uzroka i okolnosti takve teško zamislive bede budemo osuđeni na njenu eksploataciju u narednih dva sata vremena.

 

Kako je Zain dospeo tamo gde je dospeo, otkrićemo u retrospektivi. Na ulici je on najstariji i najsnalažljiviji među svojim braćom i sestrama, čak i lagano "kurčevit". Njihova egzistencija se svodi na poslove potrčka za stanodavčevog sina i vlasnika lokalne bakalnice Assada (El Husseini) i shemu sa uličnim prodavanjem droge u formi soka od tramadola pribavljenog na prevaru po apotekama. Problem je što je Assad bacio oko na njegovu jedanaestogodišnju sestru Sahar (Izzam) koja posle prve menstruacije roditeljima postaje roba za trgovanje, pa će je na kraju zameniti za nekoliko meseci stanarine i nekoliko kokošaka...

Zgađen događajem, Zain beži od kuće i odlazi u improvizovano divlje naselje gde u potrazi za poslom upoznaje čistačicu Rahil (Shiferaw), samohranu majku mladog Yonasa (Bankole) i ilegalnu imigrantkinju iz Etiopije koja ga uzima pod svoje. Zain će paziti na bebu preko dana, a zauzvrat će od nje dobivati stan i hranu. Nije puno, ali čoveka veseli. Sve dok se ona jedne noći ne vrati kući usled racije, a on ostane sam sa detetom i bez sredstava za peživljavanje, što podrazumeva i razmatranje različitih opcija - prodavanje deteta za usvajanje i skupljanje novca ne bi li se domogao civilizacije, Švedske ili makar Turske...

 

Ko je, kako, zašto i sa kojim posledicama dobio nož u telo otkrićemo na kraju, premda je predvidljivo, ali to nije čak ni najveći problem filma. Većini kolega kritičara očito nije smetala sentimentalnost na granici patetike i izvlačenje emocija dokle god u konačnici stoji obećanje katarze, ali Capernaum je, blago rečeno, manipulativan film koji emocije od publike izvlači vrlo niskim udarcima i očitim konstrukcijama. Je li zaista potrebno, na primer, u krupnom kadru videti kako iz cevi izlazi smeđa voda? Takođe, vrlo prirodna gluma nekih od glumaca, u čemu prednjači mladi Zain Al Rafeea stoji u oštrom kontrastu sa širokopoteznim melodramatičnim afektiranjem drugih, recimo onih koji koji igraju njegove roditelje.

Međutim, manipulaciji uprkos, Capernaum nije sasvim loš film niti nevredan pažnje. Takav kakav je može se tumačiti kao savremena inkarnacija neorealizma, na šta je Nadine Labaki u rediteljskoj fotelji verovatno i ciljala. Nekoliko poetičnih montažnih sekvenci vrlo efikasno služe kao momenti relaksacije, u šta upada i Zainov odnos prema Yonasu. Problem je, međutim, u nedorečenom scenariju koji je svojem naslovu (prevodivo kao kao "haos") možda malo suviše veran i od gledaoca zahteva da u moru ne naročito svrsishodnih detalja traži i domišlja one koji bi za priču možda bili i značajni, kao recimo kontekst rata u Siriji u dubokoj pozadini i Zainovog verovatno palestinskog, takođe izbegličkog porekla. Ali, kako to obično biva sa puno scenarista, a bez naročito jasne vizije, film deluje neuredno. Doduše, može se sumirati jednim kadrom, iz ptičije perspektive preko improvizovanog naselja divlje gradnje koji nam Nadine Labaki daje negde pred kraj.

A Film a Week - Tumbbad

previously published on Asian Movie Pulse

Having in mind both India's rich mythological heritage and the state of development of the country's cinema, it is quite strange that the top-quality horror-fantasy works rarely come from the world's second most populous country. However the trend can shift quickly since "Tumbbad" is one of the best and most efficient horror films seen in years. The critical response is good, the world premiere as the opening film of the last year's edition of Venice Critics Week opened the possibilities for a long festival tour (Fantastic Fest, CPH Pix, Busan, Thessaloniki etc.) and the film was already released theatrically in India.

The opening quote by Mahatma Gandhi citing that the world is enough for people's needs, but not for their greed sets the topic rarely and usually superficially explored in genre cinema. It is followed by an obscure piece of mythology about Hastar, the firstborn son of the Goddess Earth, who was offered a choice between all the gold and all the food in the world. He opted for gold, but when he tried also to acquire the food, his siblings united against him. He was saved by his mother, but erased from canonical books, sentenced to spend the eternity locked in her womb (aka the Earth's core) and not to be worshipped by people. That is the point where the mythology stops and the film fantasy ensues in the form of the triptych set in the titular village in the first half of the last century dealing with the myth, human greed and the (post-)colonial context.

First we meet the widow (Jyoti Malshe) who serves as a maid in a broken-down mansion ruled by an ailing local lord. As it usually goes, the mansion has its secrets and those in case here revolve around the family treasure which has a curse attached to it. At home she has to take care of her two pre-teen sons and also for the boss' hibernating grandmother who has to be fed in her sleep because she could wake up as a demon of sorts. However, the widow's elder son Vinayak (played by Dhundiraj Prabhakar Yogalekar at this stage) shows the signs of greed and obsession with the family treasure, which could lead him in trouble.

Fifteen years later, Vinayak (Sohum Shah) is a newly-married young man living in the city of Pune who has not left his obsession behind and who takes regular trips to the mansion he inherited, always coming back with ancient gold coins, which draws the attention of his shady business partner Raghav (Deepak Damle) and the British colonial authorities. Another fourteen years on, the life of greed, opium and parties takes its toll on Vinayak and the recently established free Indian government is about to take over his mansion and Vinayak is training his young son to continue his work. The teenage boy, however, has a bold, dangerous idea to maximize the profit that could easily backfire.

"Tumbbad" is all-around brave and risky film that could easily end up as a typical Bollywood mishmash of fantasy and melodrama, riddled with B-movie clichés and poor visual effects, but it is not the case here. It is a full-blown horror, masterfully designed, chillingly atmospheric (over the course of the film, the pouring rain does not cease even for a moment), but also quite brutal when needed without resorting to simple solutions like jump scares.

Oddly, for a film directed by the team of three (Rahi Anil Barve, Anand Gandhi and Adesh Prasad who, together with the TV writer Mitesh Shah, also adapted the works of Narayan Dharap into the script), "Tumbbad" is highly coherent. The storytelling economy is perfect in the sense that the viewers get the necessary information at precisely measured doses at just the right moment, which makes the whole plot hypnotically involving. Also, for a triptych, there is not even a shade of omnibus feeling. And the colonial sub-text is obvious, but left in the background without a pretence to take over the whole film.

The acting is solid throughout, but Sohum Shah, who previously worked with Gandhi on "The Ship of Theseus", carries most of the weight as Vinayak, a greedy man of humble origins who desperately tries to buy his social status. He drops the ball occasionally, especially in the final third, employing the typical Bollywood overacting techniques instead. The rest of the ensemble playing the supporting characters is also decent, but their roles are usually based on their intriguing appearances and not on their acting abilities.

On the technical level, "Tumbbad" is nearly perfect, especially given the gap between modest budget and huge period-piece ambition of the filmmakers. The original score written by the video-game composer Jesper Kyd serves the film well, as is the rhythmic editing by Sanyukta Kaza. And speaking about the cinematography handled by Pankaj Kumar must be done in superlatives since "Tumbbad" is one of the best-looking genre films we have seen in years.

For all its merits, "Tumbbad" has to be seen as soon as possible. It is definitely a milestone regarding Indian genre cinema and a future classic world-wide.

Happy as Lazzaro / Lazzaro felice

kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Reputacija talijanske filmske autorice Alice Rohrwacher vjerojatno ne može biti bolja u ovom trenutku. Njena tri dugometražna igrana filma u kojima kombinira autobiografske elemente, poetski i magijski realizam s lirskim izričajem u tretmanu socijalne tematike imala su premijere u Cannesu, uz listom pozitivne kritike i daljnju ekstenzivnu distribuciju po filmskim festivalima i u okviru arthouse kino mreža. Njen prvi film Nebesko tijelo (2011) ujedno je i najkonvencionalniji, riječ je o priči o odrastanju djevojčice koja se u novoj sredini suprotstavlja autoritetima, i osim solidnih kritika nije polučio zvučnije nagrade, ali je svakako otvorio vrata za daljnje uspjehe u karijeri. Oni su, pak, došli sa sljedećim filmom Čudesa (2014), premijerno prikazanim u službenoj konkurenciji najvećeg svjetskog festivala, gdje je i osvojio nagradu žirija. Riječ je opet o drami o odrastanju, ali obojenoj magijskim realizmom i refleksijama na temu života u specifičnoj, usko povezanoj tradicionalnoj zajednici koja odbija pratiti sve ubrzaniji ritam modernog života, teško prihvaća nove tehnologije i zato biva osuđenom na vječnost života na margini civilizacije. Film se je obraćao ne samo festivalskim entuzijastima, već i specifičnim društvenim grupama poput suvremenih hipika i određenog spektra antiglobalista, a autoričin ambivalentan stav po pitanju sudara tradicije i moderniteta naišao je na plodno tlo kod ciljane publike. Njen najnoviji film, naslovljen Sretni Lazzaro ili Sretan kao Lazzaro, ovisno o tome prevodi li se talijanski naslov direktno ili se prijevod izvodi od međunarodnog naslova na engleskom jeziku, unekoliko nastavlja tradiciju prethodnika. U smislu premijere i uspjeha, opet je tu Cannes, ovog puta s nagradom autorici za najbolji scenarij. Tematski, ponovo imamo socijalnu tematiku ispripovedanu u lirskom ključu, natruhe filma o odrastanju i specifičnom periodu rane mladosti, pastoralne motive ruralnog života, čak jasnije formuliran socijalno-politički stav, ali i elemente biblijske alegorije i filmske fantazije. Stilski, opet možemo govoriti o poetskom i magijskom realizmu na kursu braće Taviani ili čak Pier Paola Pasolinija, dok su autobiografski elementi ovoga puta glasno odsutni i zamijenjeni potporom u vidu istinite, premda izuzetno bizarne, priče iz crne kronike.

 Mjesto radnje je zabačeno, od modernog svijeta čak odsječeno selo Inviolata čiji se siromašni mještani bave poljoprivredom, najviše uzgojem duhana za zemljoposednicu markizu Alfonsinu De Luna (Nicoletta Braschi) kojoj mediji tepaju "Kraljica cigareta", a seljani je zovu zmijom otrovnicom. Vrijeme radnje je u početku malo teže otkriti. Sve počinje zarukama dvoje mladih na kojima otkrivamo da je u selu i hrane i alkohola izuzetno malo, a da njihova želja da odu u svijet drugima djeluje ludo hrabro i gotovo blasfemično. S dobrim razlogom: za takav čin moraju imati suglasnost gospodarice koju ona nije naročito voljna dati s obzirom da seljani ne ispunjavaju radnu normu koju je ona postavila. Takav odnos snaga asocira na neka davno prošla vremena feudalizma i čini se da se ništa tu nije promijenilo, iako ćemo, kako radnja filma odmiče, vidjeti sve preciznije odrednice o vremenu događanja: prvo jednu jedinu žarulju koja kruži u tri kuće u kojima prebivaju seljaci, zatim ljušture napuštenih automobila, a kasnije kamione, motocikle i mehanizaciju kada gazdaričin posilni Nicola dođe pokupiti ljetinu. Konačno, kada se gazdarica pojavi u pratnji svog u plavo poblajhanog nezainteresiranog sina Tancredija (debitant Luca Chikovani) koji se, pak, teško odvaja od svog preklopnog mobitela, uviđamo da je riječ o relativno bliskoj prošlosti - sredini 90-ih godina prošlog stoljeća. U tom svijetu živi naš naslovni junak Lazzaro (također debitant Adriano Tardiolo), momak anđeoskog lika i shodno tome i naravi: on je sretan da svima pomogne koliko može, u poslu i drugačije, toliko da nam se čini da se kao vjerojatno siroče nalazi na dnu seoske hijerarhije, te da ga svi iskorištavaju. Njegov susret sa Tancredijem će se pokazati sudbonosnim: Lazzaro će bogatom vršnjaku pokazati svoje skrovište nedaleko od pećine u koju zatvara ovce, a ovaj će skovati plan da svoju mrsku mater "olakša" za milijardu lira tako što će lažirati vlastitu otmicu u kojoj će Lazzaro imati status glasnika i dobavljača hrane dok se Tancredi krije, pa će biti unapređen u viteza i pobratima. Kako to obično biva, gospođa će takvo što otpisati kao još jedan vapaj nezahvalnog sina za pozornošću, pa će se situacija izokrenuti naglavce kada njegova djevojka pozove policiju, a negdje u to doba će se i Lazzaro, obavljajući svoje zadatke pod groznicom, okliznuti na vrhu brda i pasti u duboki jarak. Dolazak policije na lice mjesta će ostaviti posljedice za sve uključene, osim, kako se ispostavlja, za Lazzara: otkriće da netko mještane tretira kao kmetove po srednjovjekovnom zakonu, da djeca ne idu u školu, a da odrasli nemaju nikakve dokumente dovest će markizu u zatvor, a seljane, među kojima je do tada naročito profilirano nekoliko djece, pod okrilje socijalnog sistema. Lazzaro će, pak, poput biblijskog Lazara, a praćen naracijom unekoliko izmijenjene legende o svetom Franji Asiškom i pripitomljavanju vukova, ustati iz mrtvih, nepromijenjen fizički i mentalno, ali to će se dogoditi, kako otkrivamo, kakvih dvadesetak ili više godina u budućnosti, u svijetu nalik našem, a još više nalik distopiji u kojoj je svaki socijalni sistem potpuno rastočen. Lazzaro će onda, u ključnim trenucima praćen vukom kao spiritualnom životinjom, krenuti tražiti svog "pobratima" kojeg je ostavio na cjedilu, usput ponovno srećući svoje rođake i suseljane, Antoniju (autoričina sestra Alba Rohrwacher), Pippa i ostale, pojačane sumnjivim čovjekom koji se predstavlja kao Ultimo (španjolski glumac Sergi López). Iako se on nije promijenio, oni jesu, ostarili su, ali njihov status nije mnogo drugačiji od nekadašnjeg: opet su na margini, preživljavaju zahvaljujući skupljanju otpada, krađama i prijevarama, a svi žive skupa u napuštenim objektima u blizini željezničke stanice u neimenovanom sjevernom velegradu (Milano i Torino su poslužili kao lokacije za snimanje). Lazzaro im, unatoč njihovom nepovjerenju, želi pomoći, ali pitanje je može li...

Sretan kao Lazzaro je svakako dojmljiv film. S izvedbene strane je izuzetan, počev od unikatnog spoja naturščika i profesionalnih, čak proslavljenih europskih glumaca u postavi. Analogna fotografija Helene Louvart na 16-mm filmskoj traci je također impozantna, kao što su to i neka od užerežijskih rješenja koja Alice Rohrwacher primenjuje. Kao scenaristica ona također radi dobar posao, naročito u smislu doziranja likova i mapiranju njihovih motivacija, nudeći koliritnu, višedimenzionalnu sliku u kojoj ništa nije crno ili bijelo i gdje nije teško naći logičko i emocionalno opravdanje za neke njihove postupke ili uvjerenja, jer svi oni dolaze sa stanovitom emocionalnom prtljagom. Nijansiranje se pokazalo naročito bitnim za naslovni i centralni lik jer bi Lazzaro vrlo lako mogao završiti kao kakva karikaturalna "sveta budala" ili jurodivi lik kakve srećemo u ruskoj književnosti. On to jednostavno nije, njegova dobrota i ljubaznost nisu plod naivnosti ili tupog uma, on naprosto pomaže svima kojima može i kako može jer je to dio, čak i osnova njegovog karaktera.

Zanimljiva je također i simetrična struktura filma u dva jednako obimna čina između kojih je umetnut nešto kraći intermezzo u kojem se Lazzaro upoznaje s novim svijetom u kojem se probudio. Ona je praćena i promjenom okoliša od seosko-pastoralnog do urbanog i post-industrijski dekadentnog, te stila od poetskog ka mračnijem, magijskom i na trenutke nadnaravnom. Tu se, međutim, javlja problem kako sve elemente (društvenu kritiku, psihologiju likova, biblijsku alegoriju i parabolu) povezati u koherentnu celinu, na što Alice Rohrwacher nije u potpunosti odgovorila, što implicira da je za određenim dramaturškim intervencijama i rješenjima posegnula zato što su joj se naprosto učinila zgodnim, što je naročito uočljivo prema kraju filma.

Problem je također i ono što ovaj film implicira. U nekim intervjuima autorica je ponavljala da je htjela ispričati priču o ljudima koji nisu bili spremni za modernitet, ali su u njega pohrlili, o propasti poljoprivrede i tradicionalnog, seoskog načina života u skladu s prirodom u korist urbanizacije, o surovosti i otuđenosti. Tu se javljaju dva pitanja. Prvo, nije li, na primjer, Luchino Visconti o tome već sve rekao svojim antologijskim filmom Rocco i njegova braća, i to kada je urbanizacija bila u punom zamahu? Drugo i striktno vezano za sam film, slaže li zbog toga autorica s opaskom svoje antagonistice iz filma koja tvrdi da su njeni eksploatirani i prevareni kmetovi sretniji jer drugačiji život od ropskog ne mogu ni zamisliti jer samo za njega znaju, ma koliko ta opaska cinična bila? Nije li sloboda čovjeka da upravlja svojim životom vrijednost po sebi?

Untitled

kritika objavljena na portalu Dokumentarni.net

 

Možda je poslednji dokumentarac Austrijanca Michaela Glawoggera (1959. - 2014.), "Bez naslova" / "Untitled" (2017), od samog početka zamišljen baš kao takav: bez naslova i teme, ali ne i bez sadržine, fluidan i leteći kao tok tek oslobođenih misli, skačući između desetak zemalja i dva kontinenta, posmatrajući ljude, njihovu interakciju, njihov rad i kulturu u najširem smislu te reči. To nikada nećemo saznati jer je Glawogger 2014. godine, tokom snimanja u Africi, preminuo od malarije u 55. godini života. Dokumentarac kojeg je dovršila njegova montažerka i dugogodišnja saradnica Monica Willi, ulazi u hrvatsku kinodistribuciju nakon dugotrajne i nagradama obeležene festivalske turneje.

Kruži teorija da je Glawogger svoj dokumentarac koncipirao kao magnum opus bez jasne teme, baziran na opservacijama, te da je Monica Willi, osim dodavanja naratora (ovde te uloge preuzimaju glumice Brigit Minichmayr i Fiona Shaw) koji čitaju Glawoggerove i njene beleške, samo sledila viziju autora s kojim je redovno sarađivala. Ova teorija nije čak ni naročito čudna jer bi se "Bez naslova" savršeno uklopio u Glawoggerov dosadašnji dokumentaristički opus čiji su se najistaknutiji radovi bavili upravo ljudima, njihovim načinom života, radom u svrhu preživljavanja i kulturom na različitim mestima i kontekstima. U "Megacities" (1999) Glawogger se bavi prekarijatom na margini megalopolisa kakvi su New York, Moskva, Bombay i Mexico City. "Workingman's Death" (2005) fokusira fenomen rada, odnosno spremnost ljudi za upuštanjem u ekstremne situacije, izlaganju riziku i naporu kako bi zaradili za život, dok se radnja selila od Nemačke i Ukrajine, preko Nigerije i Pakistana do Kine i Indonezije. Konačno, "Slava kurvi" / "Whore's Glory" (2011) ostaje na sličnoj liniji, ovog puta prateći prostitutke u Meksiku, Indiji i na Tajlandu, tretirajući njihovo zanimanje kao i svako drugo. Osim toga, Glawogger je režirao i igrane filmove, učestvujući na brojnim zajedničkim projektima i omnibusima.

Austrijski reditelj za cilj je imao ponuditi svoje viđenje sveta koje ne bi bilo ograničeno strogo određenom temom i precizno definisanim kontekstom, već je pustio da ga vodi put, intuicija i radoznalost. U tom smislu, Glawogger s nama deli neka svoja razmišljanja, ali nikako fiksirane sudove i rešenja, putujući u "Bez naslova" po Balkanu, jugu Italije, Severnoj i Zapadnoj Africi. U tom kontekstu, vrlo je nezahvalno i besmisleno nadugačko i naširoko raspravljati o radnji filma jer su od nje prisutni samo fragmenti: planinsko selo u Albaniji, sela pokraj ceste u Srbiji, opustela ratom uništena sela u Hrvatskoj, deponije, crkve, improvizovane tržnice u Africi, mladi ljudi koji tragaju za zlatom na muljevitim obalama reka kao u kakvom westernu, nestanak struje u velikom gradu kojeg zatim počnu osvetljavati baterijske lampe i ekrani mobilnih telefona. Možda su dve najimpozantnije scene ujedno i one najduže: parking za magarce gde će se dva uznemirena mužjaka potući koliko im to uzice kojima su vezani dozvole, te seansa rvanja na pesku i u prašini.

Ništa od toga nije dato linearno, hronološki u smislu dnevničkih beleški s puta, već Monica Willi materijal slaže po ugođaju i emociji koji u sebi nosi, koristeći se naracijom kao vezivnim tkivom i ključem u kojem je moguće film tumačiti. U neku ruku možda se radi o izdaji Glawoggerovih namera ukoliko je ovaj ciljao na opservacije čisto vizuelne prirode, bez verbalnog komentara. No, ovaj potez njegove dugogodišnje saradnice nije bio samo nužan, već je filmu dodao i esejistički nivo, time ga približivši jednom od možebitnih uzora, filmu "Bez sunca" / "Sans Soleil" (1983) Chrisa Markera. Naravno da ovde nije reč o pukoj kopiji ili prenošenju uticaja, već i same te beleške i naracija govore o važnosti ovog nomadskog projekta, najpre Glawoggeru, pa onda svima ostalima. Čini se - dovoljno da bi doslovno i metaforički dao život za njega.

Dragged Across Concrete

kritika objavljena na XXZ

2018.

scenario i režija: S. Craig Zahler

uloge: Mel Gibson, Vince Vaughn, Tory Kittles, Michael Jay White, Thomas Kretschmann, Jennifer Carpenter, Laurie Holden, Don Johnson, Udo Kier, Fred Malamed, Jordyn Ashley Olson, Myles Truitt, Tattiawna Jones, Andrew Dunbar

Poveznice između S. Craiga Zahlera i Quentina Tarantina mogu biti itekako indikativne. Obojica su se u svoje vreme pojavili bezmalo niotkuda, Tarantino kao "movie nerd" koji je svoja teorijska znanja sticao radeći u video-klubu, a praktična na glumačkim kursevima i obavljajući asistentske poslove u produkciji, Zahler kao pisac i muzičar koji je stekao fan-bazu među poznatim hollywoodskim njuškama da bi kasnije upisao studije kamere i usput razvio veštine pisanja scenarija. Obojica su imala tu sreću da su njihove talente prepoznali pravi ljudi u pravo vreme i stali iza njih na projektima koji su ih lansirali u prvu ligu autora dovoljno rano u karijeri, pa sad Tarantino dovršava svoj, prema sopstvenom kanonu, deveti film (stvarna brojka je svakako veća), a Zahler je u rasponu od nekoliko godina dogurao već do trećeg.

Sličnost između dvojice autora je i to što su obojica zapravo žanrovski autori, ali dovoljno hrabri da propituju kanone, pomeraju granice i postavljaju svoje standarde. Pristupi su im svakako drugačiji, kao i autorski senzibiliteti, pa tako Tarantino od početka karijere slaže postmodernističke kolaže raznih uticaja koje je pokupio gledajući neverovatne količine filmova, dok se Zahler bavi propitivanjem esencijalnih stvari filmske mehanike - prostora, protoka vremena, ritma i strukture. Zajedničko im je to da se po pravilu hvataju uvek različitog žanra, te da njihovi filmovi gotovo automatski ulaze u obaveznu lektiru za sledeće generacije filmskih entuzijasta i autora. 

 

Može se čak očitati i to da je Tarantino u solidnoj meri uticao na Zahlera, što je vidljivo u Zahlerovom prvencu, horor-westernu Bone Tomahawk punom sočnih "tarantinovskih" dijaloga i koji je pritom vremenski i unekoliko u smislu "castinga" (Kurt Russell) koincidirao sa Tarantinovim The Hateful Eight, ali i u trećem Zahlerovom naslovu Dragged Across Concrete koji ima višestruke poveznice sa Tarantinovim verovatno najboljim filmom Pulp Fiction. Svakako im je zajednički izvor inspiracije - pulp literatura, kao i želja za provokacijom publike koja se ocrtava kroz dugačke dijaloške pasaže, ali se poveznice mogu naći i u romanesknoj strukturi filma izdeljenog na poglavlja, iako je način izlaganja kod Zahlera sasvim linearan. To rezultira jednom suštinskom razlikom: u slučaju Dragged Across Concrete se trajanje filma (159 minuta naspram 154 koliko traje Pulp Fiction), slično kao itekako oseća i to je svesna autorska odluka, ali to samo po sebi ni u kom slučaju nije loše.

U tom smislu je Dragged Across Concrete itekako moguće povezati i sa Zahlerovim prethodnim filmom Brawl in Cell Block 99, zatvorskom dramom koja itekako pušta likovima i događajima da se razviju, razvlačeći relativno mali broj događaja visokog intenziteta na prolongirano trajanje. Sa svojim prethodnikom Dragged Across Concrete deli i dobar deo glumačke postave, što govori u prilog tome da su filmovi deo nekakvog "double bill"-a, odnosno da su snimani ili paralelno ili u relativno kratkim vremenskim razmacima.

Na nivou priče, Dragged Across Concrete je klasična varijanta o dvojici policajaca više grubih nego otvoreno "prljavih" koji nakon što bivaju uhvaćeni kamerom u prekoračenju nužne upotrebe sile bivaju suspendovani. Gubitnici kakvi već jesu, dobijaju ideju da privremeno "promene stranu", isprate pljačku banke za koju su načuli da će se dogoditi i onda opljačkaju pljačkaše. Stvari će, kako to obično biva, poći po zlu i oni će zaglaviti u obračunu sa minimalnim šansama za preživljavanje.

Priču kao takvu smo nebrojeno puta gledali, ali ono što Zahler podiže na novi nivo su likovi čija je motivacija detaljna i posve prirodna. Naš anti-junak Brett Ridgeman (Gibson) je policijski detektiv pred penzijom, ali sa istim činom i istom platom kao i kad je bio mladić. Razlog tome je njegov "kaubojski" pristup poslu, sklonost ka upotrebi prekomerne sile i ne tako sitne natruhe rasizma, te apsolutno odsustvo takta i osećaja za politiku i vremena koja se menjaju. Njegov nekadašnji partner (Johnson) mu je sada šef i, iako ga savršeno razume, ne može da ga zaštiti makar od suspenzije, a njegov sadašnji 20-ak godina mlađi partner Anthony Lurasetti (Vaughn) je na putu da postane isti takav izgubljen slučaj. Deo kod suspenzije koji ih najviše pogađa je to što će ostati bez preko potrebne plate koja je Ridgemanu neophodna kako bi svoju bolesnu ženu (Holden) i kćerku koja ima problema sa komšilukom preselio iz sirotinjskog crnačkog kvarta, a Lusarettiju je ona potrebna kako bi održao interes svoje devojke (Jones) koja, izgleda, planira da ga napusti, a on je svoju ušteđevinu spiskao na verenički prsten.

Sa druge strane, među negativcima - pljačkašima koje predvodi "eurotrash"psihopata (Kretschman) su i dvojica crnih momaka koji se bave logistikom. Među njima je posebno interesantan Henry (Kittles) koji je verovatno ni kriv ni dužan robijao ranije, čija majka nije sposobna da se brine o njegovom mlađem bratu Ethanu (Truitt) koji je vezan za invalidska kolica i koji osim kriminala zapravo nema nekih naročitih šansi da sebi i svojima obezbedi egzistenciju. Ekipa cetralnih likova je kompletirana i sa mladom majkom Kelly (Carpenter) koja prvog dana nakon teškog povratka na posao u banci postaje talac prilikom pljačke. Neki drugi autor bi takav lik jednostavno izbacio iz priče ili ga sveo na meru tipskog radi uštede vremena i nabijanja tempa, ali ne i Zahler...

Američki je reditelj u svojim izjavama još prilikom premijere filma prošle godine u Veneciji rekao kako se u svom stvaralaštvu vodi isključivo svojim željama i svojom vizijom, a ne očekivanjima publike, kritike i filmsko-industrijskog "establishmenta", čime je efektivno odgovorio na sva pitanja koja se tiču i forme, odnosno stila, ali i sadržaja koji se može smatrati provokativnim. Njegova je ideja i naturalistički tretman prismotre ili vožnje u svrhu praćenja zlikovaca, što i inače predstavlja glavninu policijskog posla, iako nešto takvo ni u kojem slučaju nije atraktivno kao akcija. Njegova je autorska odluka da oni u autu slušaju nežni soul, iako je za dvojicu pandura-rasista takav izbor muzike malo verovatan (doduše, tu se autoru može zameriti pre svega ego-trip ne samo što "podvaljuje" muziku koju je sam napisao, već i zbog toga što je isti štos rabio i u prethodnom filmu), njegov su izbor i slabo osvetljene lokacije, doduše vrlo pregledno snimljene kamerom njegovog stalnog direktora fotografije Benjija Bakshija.

Autorska odluka je i da likovi budu baš takvi kakvi su, te da njihovi postupci i razmišljanja budu baš takvi kavi su, kao recimo u prvoj akciji da maltretiraju prvo dilera kojeg vežu za stepenište van stana i tamo udaraju, pa onda i njegovu polu-golu nagluvu devojku koju mokru drže pod ventilatorom dok im ne oda gde se nalazi droga i oružje. Njegova je odluka da obojica budu rasisti, ali ne nenormalni i pomahnitali (inače atipično u smislu izbora notorno "ludog" Mela Gibsona čiji je lik ovde prijatno utišan, osim iritantne navike da lupeta procente kakve su šanse da će se nešto dogoditi), te da su njihovi stavovi potkrepljeni percepcijom stvari koje su u životu iskusili. "Nikad nisam mislila da sam sklona rasizmu dok nisam došla u ovaj kraj.", reći će Brettova žena, a Anthony će se šefu opravdavati da kako on može biti rasista kada crnački praznik obeležava tako što naručuje posebnu hranu. Osim rasizma, tu je, naravno, i malo mizoginije (teza da je svet otišao dovraga kada su muškarci počeli govoriti "mi smo trudni" u množini kada im je partnerka trudna), kao i ne sasvim neutemeljena tlapnja o teroru političke korektnosti u poslu.

To "u poslu" se može čitati i kao "na filmu", odnosno "u umetnosti", a rana paralela između optužbi za rasizam danas i komunizam 50-ih od kojih se otpuženi ne može braniti je tu itekako znakovita. Čini se da je Zahler u najmanju ruku nostalgičan za vremenima kada su akcioni krimi-trileri bili oni pravi, kada je u njima ludi Mel Gibson igrao lude policajce koji lupetaju gluposti, mlate i streljaju bandu i plešu na rubu suspenzije koju ne fasuju jer rade svoj posao. Zanimljivo je da je takve filmove pokušao da rehabilituje sa sporovoznom gangsterskom dramom, pritom ne polažući računa nikome. Dragged Across Concrete je zaista poseban film.