12.9.21

A Film a Week - Toma

 previously published on Cineuropa


For audiences of a certain age in the former Yugoslavia, there is no need to introduce Toma Zdravković, since he was a famous public figure – a true bohemian and a singer of Serbian folk music. Although he died of prostate cancer 30 years ago, many still remember his sad songs about the disappointments and the lack of happiness in love, and the anecdotes from his colourful life, like his passion for cigarettes, booze and gambling. His biography would seem an ideal topic to make a film about, so it was a tad odd that a biopic based on it had not been made yet.

This mistake has now been rectified by Dragan Bjelogrlić (both of the Montevideo movies and the regional hit TV series Black Sun) and Zoran Lisinac (the 2013 Michael Madsen vehicle Along the Roadside). The world premiere of Toma is a fitting choice to close the Sarajevo Film Festival in multiple open-air locations, bearing in mind that the protagonist was also quite popular in Bosnia and Herzegovina, but the film’s chances of being distributed outside the Western Balkans region are slim.

The plot of Toma unfolds on two parallel tracks. The first covers the last few months of his life, from his collapse after a concert in Belgrade until his death at the time of the fall of Yugoslavia in 1991. The key relationship during that part is the one with the doctor played by Petar Benčina, and while the doctor tries to cure Toma’s body, Toma heals his soul. The second story covers the period of over 30 years in which we see Zdravković’s rise from humble beginnings in the town of Leskovac to national fame and fortune, as well as his subsequent succumbing to vices owing to unfulfilled romantic desires and the inherent sadness in his soul that he sang about. The main points in his life are covered there, but the core of the story is a melodramatic subplot involving his unfulfilled romance with fellow folk singer Silvana (Tamara Dragićević), for whom he wrote his best song.

Milan Marić (of Dovlatov fame) plays Zdravković both as a young man and as an old man, concentrating on nailing the “aura” of the character, despite the physical dissimilarities. He does a commendable job, with the only misstep being that his speaking voice is simply not the voice of an elderly man. As for his primary acting partners, Benčina is slightly wooden in his line delivery, while Tamara Dragićević channels the sexiness of a rising folk star with a hint of sadness in her soul. The other characters are usually types (Andrija Kuzmanović fares best playing the comic-relief provider, manager Drda), while some other well-known public figures are relegated to extended cameos, which will probably be corrected in the forthcoming series.

On a technical level, Toma is a decently made film, thanks to the detailed production design by Jovana Cvetković and Jelena Sopić, and the retro-stylish cinematography by Goran Volarević. The plentiful use of Željko Joksimović’s score makes Toma almost (but not exactly) a musical, and some of the connections between Zdravković’s songs and the main points in his life are just too obvious, while the metaphorical connection of the singer’s death to the collapse of the country is simply far-fetched. There is also a problem with numerous plot elements being presented but not quite fully developed, and the over-reliance on melodrama makes Toma even more of a tearjerker than Zdravković’s songs, but this self-proclaimed impressionist portrait of a well-known figure still opens up some new avenues for Serbian cinema.

10.9.21

After the Winter / Poslije zime

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Iako većini film služi za beg od muke realnog, svakodnevnog života, film je ipak forma umetnosti koja ponekad do najsitnijih detalja imitira život. Kada ga imitira koristeći se sinematičnim sredstvima i posebnim jezikom stilizovanih pokretnih slika i zvukova, onda nam svejedno nudi onu neophodnu dozu filmske fantazije i čarolije.

Kada, pak, to čini na neupadljiv način (a nije dokumentarac ili amaterski snimak), onda nam otvara sijaset pitanja o mogućim autorskim motivacijama za tako nešto. Pitanje svih pitanja bilo bi je li svojevrsno odsustvo stilizacije stil za sebe i to se pitanje može postaviti i u slučaju debitantskog filma Ivana Bakrača ,,Poslije zime“, koji je premijerno prikazan na festivalu u Karlovim Varima, u konkurenciji East of West.

Bakrač film otvara prologom, snimkom zimskog pejzaža kroz prozorsko okno, ne bi li radnju ubrzo preneo u sobu. U toj sobi sedi petoro mladih ljudi. Soba izgleda kao da je u nekoj vrsti tranzicije, a jedan momak iz grupe pronalazi sintisajzer. To nije beznačajan detalj, i soba i sintisajzer pripadali su nekome od njih, pa muzički instrument postaje okidač za reminiscenciju. U sobu ćemo se vratiti i u epilogu filma koji jenstrukturiran kao (nenajavljeni) omnibus, čiju glavninu čine tri priče u tri grada bivše nam zajedničke države.

Prva priča nas vodi u Kotor gde Jana (Ivona Kustudić) i Marija (Ana Vučković) žive kao cimerke, rade u pekari i nadaju se boljem poslu i boljem životu ili tome da će im letnja sezona doneti malo relaksacije. Marija ima i dečka Marina (Mišo Obradović) i njihova se veza čini stabilnom uprkos usputnim trzavicama, delom i zbog Marinovih obećanja kako će i Mariju i Janu ubaciti na posao na kruzeru. Polna infekcija koju otkriva Marija, odnose će poremetiti iz korena.

Junaci druge priče, Mladen (Momčilo Otašević) i Danilo (Petar Burić), uvedeni su još u prvoj kao prolazna referenca. Njih dvojica su cimeri u Beogradu, Mladen radi u nekoj IT firmi, Danilo još studira i ima povremene posliće kao di-džej. Danilov život obeležen je krahom njegove prethodne veze, ali početak s novom devojkom Tamarom (Milica Gojković) deluje obećavajuće. Mladen, međutim, dosta toga potiskuje, a put u Crnu Goru na koji ga šalje njegov otac, obojici će pomoći da shvate neke stvari o sebi.

U trećoj priči, Mladen odlazi u posetu zajedničkoj drugarici Bubi (Maja Šuša) koja živi u Novom Sadu u vreme Exit festivala. Ona je isto uvedena u prvu priču kroz telefonski razgovor, što znači da su njih petoro ekipa iz školskih dana, a trenutno je u krizi nakon još jednog raskida s dečkom-narkomanom Fedorom (Vladimir Gvojić). Može li je, i kako, Mladen spasiti od sebe same?

Praveći film o prolongiranom odrastanju, Bakrač ne osuđuje svoju generaciju, već pokušava da je razume kroz uobičajene muke, probleme i dileme sa kojim se dobar deo mladih ljudi suočava. Iako je film naslovljen ,,Poslije zime“, Bakrač i koscenarista Vladimir Blaževski se dosta oslanjaju na filmski kliše „leta koje će promeniti sve“, ali ne u intenzitetu na koji smo navikli od američkih „coming of age“ filmova o odrastanju.

Oslanjanje filma na međuljudske odnose je riskantan potez, posebno sa ovakvom strukturom, pa gledalac često ima problema sa orijentacijom u smislu ko je tu od likova ko, šta ko kome dođe, gde je ko, gde ko putuje i tome slično. Ni dramaturgija često nije najspretnija, pa motivacije pojedinih postupaka ostaju nejasne ili nepotkrepljene, kao da su delovi filma ostali isečeni u montaži u nadi da će se time malo pospešiti tempo, ali zbog toga likovi ne uspevaju da „prodišu“.

U krajnjoj liniji, čak i Bakračeva režija na nivou pojedinih scena, posebno onih koje uključuju neko okupljanje i statiste, deluje kao oslonjena na improvizaciju i provizorna rešenja koja služe da film održe koliko-toliko na okupu do kraja. Na kraju ćemo videti neku širu sliku i nameru u tom potenciranju običnosti koja se ogleda i na fotografiji Dušana Grubina koja ima skoro pa dokumentarne elemente, kao i u diskretnoj muzičkoj podlozi braće Sinkauz, koje su dve najuspelije tehničke komponente filma.

Verovatno najinteresantniji deo filma je glumačka podela oslonjena na mlade, nadolazeće glumce. Ivona Kustudić koju smo mogli zapaziti u epizodnim ulogama nekih internacionalnih filmova prvi put ima značajnu ulogu u filmu na ovim prostorima i njena Jana postaje nekakvo emocionalno sidrište filma. Anu Vučković smo, pak, već imali prilike videti u crnogorskim filmovima kao što su ,,Ispod mosta među stijenama“ (Pavle Simonović, 2016) i ,,Grudi“ (Marija Perović, 2020), inače koncepcijski ne previše različitom od ,,Poslije zime“, s time da su likovi tamo ipak nešto stariji, tako da njeno lice već nekako označava smenu generacija na glumačkoj sceni. Petar Burić je odigrao par minijaturnih uloga u filmovima strane produkcije, pojavljivao se u regionalnim i stranim serijama, kao i u filmu ,,Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa“ (Nikola Vukčević, 2014), a ovde je malo sputan tipiziranošću svog lika. Maja Šuša se ispraksovala za serije, kratke filmove i pokoju manju ulogu u dugometražnom filmu, dosta je ekspresivna u smislu mimike i gestikulacije, a jedini problem je pomalo „bežeći“ akcenat koji se čak i može nekako opravdati. Film zna da živne i kada se pojave koloritni epizodisti poput Moma Pićurića i Dubravke Kovjanić koji su vrlo dobri u svojim minijaturama.

Verovatno najveće otkriće filma je Momčilo Otašević, glumac kaljen na gledanim televizijskim serijama širom regiona i jedan od onih koji su rasli zajedno s crnogorskom kinematografijom. Otašević zaista ima lidersku harizmu kao naručenu za glavne uloge, zna „postojati“ u kadru i samim svojim prisustvom ga „puniti“. Ovo mu je već druga recimo glavna uloga ove godine, nakon filma ,,Po Tamburi“ Stanislava Tomića, gde se pokazao kao timski igrač u komediji, a sada pokazuje potencijale i za dramske dubine.

Na kraju nam je jasno zašto je Bakrač toliko insistirao na običnosti, rizikujući da on sam ispadne pomalo nespretan u tome. Namera koju nije skrivao je da prikaže život, i to život običnih, čak prosečnih ljudi svoje generacije, upravo onakav kakav on jeste. Ostaje, međutim, pitanje kako će na tako nešto reagovati gledaoci, što intelektualno, što nesvesno.

 

 

 

 


9.9.21

The Green Knight

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda


Dugačka je saga o odgađanju premijere i distribucije filma ,,The Green Knight“ Dejvida Loverija. Originalno, premijera je bila zakazana za mart prošle godine i SxSW festival u Ostinu, a bioskopska distribucija bi počela odmah nakon festivala.

Nakon izbijanja pandemije, odgođena je do daljnjeg. Loveri je vratio film u montažu i posvetio narednih šest meseci samo tome. Originalnu verziju filma, dakle, verovatno nećemo imati prilike da vidimo.

Novi termin za ulazak u distribuciju bio je zakazan za kraj jula ove godine za neke teritorije i početak avgusta za druge. U međuvremenu se rasplamsala „delta“, pa je film u Velikoj Britaniji strateški povučen do daljnjeg. Imajući u vidu da se pojavio i na internetu, pitanje je hoće li odlaganje distribucije na tako važnom tržištu smanjiti gubitke, posebno ako imamo na umu da je na brojnim teritorijama film u bioskopima. Svoje prve i za sada jedine festivalske projekcije doživeo je u Karlovim Varima, u posebnom noćnom programu.

Ovakav tip filma zapravo je kao naručen za prilike tog tipa. U pitanju je temeljno osmišljeni hibrid između žanrovskog i art filma, za gledaoca zapravo dosta zahtevan, te stoga pogodan za više gledanja. Ako mu se već mora nalepiti etiketa, ona bi upravo bila „midnight movie“, što je termin koji označava (prevashodno britanske) art žanrovske hibride guste atmosfere koji ruše i pomeraju ustaljene konvencije pogodne za „štanc-filmove“.

Zapravo, od Dejvida Loverija smo nešto tako mogli i očekivati. Ovaj samoobrazovani američki montažer, scenarista i reditelj, već je nekoliko puta pomerao granice kinematografije. Sa ,,Ain‘t Them Bodies Saints“ (2013) napravio atmosferičan film na tragu Novog Holivuda, savršeno uronjen u „backwoods noir“ milje, koji se bavi odnosima u braku, porodici i zajednici, te odstupanjima između koncepata prava i pravde. Njegov sledeći film ,,A Ghost Story“ (2017) još je teže opisati, pa čak i uhvatiti, jer se Loveri u njemu dotakao silnih životnih i filozofskih pitanja, poput žalovanja, (nastavka) života i prolaznosti, odnosno nelinearnosti vremena. Autor je pokazao da je vičan i pričanju klasičnih priča, kako za mlađu publiku u slučaju ,,Pete‘s Dragon“ (2016), tako i za onu sasvim odraslu – ,,The Old Man and the Gun“ (2018).

,,The Green Knight“ je filmska adaptacija epske pesme ,,Ser Gavin i Zeleni Vitez“ koja datira iz XIV veka, kombinuje engleski i francuski stil viteških pesama, a smeštena je u milje legendarnih vitezova okruglog stola i kralja Artura. Loveri nudi unikatno, samo svoje čitanje koje je dosta univerzalnije od originalnog, pa poznavanje originalnog materijala nije apsolutna nužnost za gledanje i shvatanje filma.

Našeg junaka, Ser Gavina (Dev Patel), upoznajemo u možda najfurioznijim scenama filma: u mračnim hodnicima kuće/krčme/nužnog smeštaja za puke seljane, sa svojom tajnom devojkom Esel (Alisija Vikander), te u žurbi da se sastane sa majkom (Sarita Čouduri) pre odlaska na banket kod kralja (Šon Haris) koji se o Božiću priređuje za vitezove. Iako se ne ponaša nužno viteški (krčma mu je druga kuća, a kada se baš jako zabavlja, onda mu se dešava da rasipa novac i čak izgubi vlastite čizme), Gavin za okruglim stolom ima posebno mesto: on je kraljev nećak i verovatno jedan od prvih u redu da nasledi tron. Ako uzmemo da je kralj Artur, onda to znači da je majka Morgana le Fej, u britanskoj epici poznata kao veštica. To će postati značajno nešto kasnije u smislu definicije Gavinove sudbine...

Svečarsku atmosferu na banketu prekida jedan upad. Kroz vrata na ogromnom oklopljenom konju ujahuje jahač, noseći poruku. Jahač je niko drugi do mitski Zeleni Vitez (Ralf Ineson), div koji je pola-čovek, pola-drvo, a poruka je poziv na Božićnu igru. On izaziva bilo kojeg od vitezova da mu zada udarac svojim oružjem, te da zbog toga dobije njegovu sekiru. Za uzvrat, isti vitez mora za sledeći Božić potražiti Zelenog Viteza u Zelenoj Kapelici na severu gde stoluje i primiti isti udarac koji je zadao. Ponukan kraljevim uveravanjem da je to samo igra, Gavin nepromišljeno zamahuje i odseca glavu Zelenom Vitezu koji je skuplja s poda, seda na konja i sa gromkim smehom odjahuje.

Sledećih godinu Gavin provodi u pijančenju i hvalisanju, a o njemu se ispevaju i pesme. Dolazi vreme da ispuni svoj deo pogodbe, u čemu, naravno, okleva. Nakon majčinog uveravanja da mu se ništa loše neće dogoditi na putu, Gavin se sa nemirom otpravlja u potragu za Zelenom Kapelicom i Zelenim Vitezom.

Ostatak filma se uglavnom odvija na putu do tamo. ,,The Green Knight“ ni u kojem slučaju nije akcioni spektakl o vitezovima, njihovim turnirima i velikim bitkama, ali to ne znači da nema događanja i da Gavin neće upasti u iskušenja. I, još važnije, da će se u njima viteški poneti. Prvo od njih vreba takoreći iza ugla: po polju su razbacani leševi vitezova, a jedan mladić (Beri Kjougen) skuplja upotrebljive predmete od pokojnika. Gavinov defanzivni, nepoverljivi i na kraju škrti stav ga dovodi u prvu od nevolja: mladić i njegova družina ga šalju na krivi put, postavljaju mu zamku u šumi, vezuju ga i razoružavaju.

Nakon što se oslobodi, Gavin će doživeti još poneku avanturu: svoje oružje će vratiti kada spoji glavu s telom pokojne mlade žene čiji duh nemirno luta, sprijateljiće se s lisicom, na kraju će biti i primljen u kuću kod Lorda (Džoel Edžerton) i njegove Ledi (opet Alisija Vikander) za koje će morati nešto učiniti kako bi ga uputili prema Kapelici i Vitezu. Sve vreme Gavin zapravo okleva ne bi li odložio sudnji čas, ali neke se stvari ne mogu izbeći...

Vešto se poigravajući sa mitologijom i simbolikom iz originalnog dela, ali dodajući i ponešto svoje, pre svega u domenu filozofije i teologije, Loveri nam daje do znanja da je zainteresovan za metafizičko, pa čak i okultno. Sa druge strane, ambijent boji što više realistično, što će reći mračno, blatnjavo i neprijatno, po čemu pokazuje da je svestan realnosti feudalizma, njegovih klasnih i rodnih ograničenja, sasvim s one strane romantizacije kakvu obično imamo priliku da gledamo u filmovima. Prljavština se u njegovom filmu oseća toliko da je vrlo neprijatna i da gledaoca čak guši.

Nijanse prljavštine prenose se i u psihu likova. Gavin nikako nije onaj romantični vitez, heroj bez mane i zaštitnik slabijih. Naprotiv, prema jačima od sebe je slabić, a prema slabijima eksploatator i predator koji nastupa s pozicije moći. Njegovim karakterom dominira strah, i to strah isključivo za sebe, svoj život i svoju dobrobit. Svi njegovi podvizi su zapravo iznuđeni. I u tome je Gavin toliko prokleto ljudski.

Dev Patel, i inače izvrstan glumac, ovde ostvaruje možda i najbolju ulogu svoje karijere, upravo zbog te kompleksne ljudskosti. Džoel Edžerton i te kako ume da „uzemlji“ scene u kojima je, a Alisija Vikander u svom stilu kombinuje fragilnost i odlučnost. Sa svoje strane, Beri Kjougen opet dokazuje zašto je, u najpozitivnijem mogućem smislu, jedan od najjezivijih glumaca ne samo u svojoj generaciji, nego i uopšte, unekoliko ponavljajući svoju ulogu iz ,,The Killing of a Sacred Deer“ (Jorgos Lantimos, 2017).

The Green Knight je briljantan i na estetsko-zanatskom planu. Loveri ionako voli da radi u zemljanim tonovima, a sa svojim direktorom fotografije Endrjuom Drozom Palermom ima savršeno razumevanje. Njih dvojica su već sarađivali na ,,A Ghost Story“ koji je u vizuelnom smislu bio impresivan film. Loveri sam montira svoj materijal, optirajući za meditativni tempo i naglasak na atmosferi, a ne akciji, što ipak ne znači da ćemo biti pošteđeni grafičkog nasilja. Izvrsni su i scenografija, kostimografija i efekti, kako praktični, tako i digitalni, a muzička podloga Danijela Harta sve to prožima.

Nedostaci kojih svakako ima zapravo su uvezeni iz izvornog materijala i deo su žanrovskog klišea koji se mora poštovati. Vitezov put i avanture naprosto imaju neke svoje zakonitosti koje su predvidljive i zbog kojih dolazi do padova u tempu. Ali Loveri je više sposoban da se iz svakog od tih padova izvuče na impresivan način i da nas drži zakovane za ekran, skoro pa u šoku, za svih 130 minuta filma. Sa svakim narednim gledanjem će vrednost filma verovatno rasti, a i posle prvog je ona na visokom nivou.

 

 

 

 

 

 


7.9.21

Compartment Number 6 / Hytti Nro 6

 kritika objavljena na XXZ



2021.

režija: Juho Kuosmanen

scenario: Juho Kuosmanen, Andris Feldmanis (prema romanu Rose Liksom)

uloge: Seidi Haarla, Jurij Borisov, Dinara Drukarova, Julija Aug, Polina Aug, Tomi Alatalo


Stranci, više iz različitih svetova nego iz različitih zemalja, u kupeu voza (ili na bilo kakvom putu), pijanstvo od lošeg, jeftinog alkohola, spajanje izgubljenih duša, natruhe romanse i jasna sugestija nade u bolje sutra svojevrsni su klišei brojnih filmova. Spomenimo samo »road movie« kao žanr, »train movie« kao pod-žanr, pa i brojne urbane »pešačke« filmove. Postavlja se pitanje šta je tu stvarno, a šta iluzija: kretanje i sloboda ili okovi ograničenih prostora poput kupea voza ili unutrašnjosti automobila.


Pet godina nakon velikog festivalskog uspeha s dugometražnim prvencem The Happiest Day in the Life of Olli Mäki (glavna nagrada u Un certain regard programu Cannesa), Juho Kuosmanen ima novi film pod naslovom Compartment Number 6. Kao i prethodnik, i ovaj je film imao premijeru u Cannesu (ovog puta u glavnom programu, uz Grand Prix i Nagradu ekumenskog žirija). Kao i prethodnik, i ovo je u neku ruku »period piece«, ali ovog puta smešten u post-sovjetsku Rusiju 90-ih. Film je igrao u revijalnoj konkurenciji Horizons na festivalu u Karlovim Varima.


Iako se veći deo filma odvija u vozu na relaciji Moskva – Murmansk, film počinje na jednoj moskovskoj kućnoj žurci. Finkinja Laura (Haarla), studentkinja ruskog jezika i književnosti, se tamo oseća kao strankinja iako govori jezik. Njen jedini kontakt sa ekipom intelektualaca koja se tamo okupila je Irina (Drukarova), njena cimerica, gazdarica i, recimo, devojka. Čini se da se njihova »lagana« veza polako bliži svom kraju, a signal za uzbunu je to da Irina šalje Lauru samu na put koje su dugo planirale, u Murmansk da vide petroglife. Ti petroglifi su, uostalom, Irinina, a ne Laurina želja. Ipak, Laura se oprema amaterskom kamerom i odlazi na put nadajući se da priča još nije gotova.


U naslovnom kupeu brog 6, Laura upoznaje svog saputnika, Ljohu (Borisov). On deluje grubo, s obrijanom glavom i ne baš finim manirima (još od polaska se naliva votkom, psuje i priča gluposti), i čini se da njih dvoje ne mogu biti suprotniji svetovi. Laura, prirodno, želi prvo da se premesti, ali otresita kondukterka (Julija Aug) nije baš od pomoći, pa onda dobija želju da se na prvoj većoj stanici (što je, ispada, Sankt Petersburg) okrene i vrati nazad u Moskvu, ali Irina nije ni najmanje oduševljena idejom. Laura nema izbora nego da nastavi putovanje i nada se da će na njemu makar upoznati samu sebe.


Kako vreme prolazi, ona i Ljoha se zbližavaju. Ovde, međutim, nije reč o klišeu romanse iz filmova, već o tome da dvoje različitih ljudi koji su oboje na svoj način ranjeni u prijateljstvu pronalaze utehu i nadu. Uostalom, sve i da je Laura nekakav ekvivalent Celine iz Before Sunrise, Ljoha svakako nije Jesse, a ni voz, ni ruski gradovi na krajnjem arktičkom severu nisu turistima otvoreni Beč. Compartment Number 6, dakle, krši neke od žanrovskih konvencija, ali to čini nudeći sasvim čistu i iskrenu emociju.


Ograničeno okruženje unekoliko stavlja glumce pod pritisak. Seidi Haarla sasvim prirodno i ležerno kanalizira Laurine anksioze i krize kroz koje prolazi gubeći se i nalazeći se na nepoznatim, stranim mestima. Njoj je ovo prva uloga u dugometražnom filmu (igrala je u kratkim i na televiziju), što dodatno doprinosi utisku svežine, pa čak i otkrića. Sa druge strane, lik Ljohe dosta više upada u kliše »grubijana mekog srca«, ali u interpretaciji Jurija Borisova (glumac je, čini se, ove godine na putu da postane velika zvezda zbog izvrsnog izbora uloga), on postaje unikatan. Najvažnije od svega, njihova zajednička hemija, bilo da odlazi u negativan spektar emocija, bilo da odlazi u pozitivan, sasvim je uverljiva.


Sa zanatske strane, Kuosmanen sjajno koristi kombinaciju unikatnih ograničenih prostora i doista egzotičnih širokih prostranstava, bez nepotrebne glamurizacije, dodatne egzotizacije i »crtanja« zapadnoj publici. U tome treba posebno pohvaliti scenografiju koju potpisuje Kari Kankaanpää koja savršeno hvata detalje perioda kasnih 90-ih u specifičnom »settingu« provincijalne Rusije (to prepoznajemo samo po referencama, recimo na film Titanik, inače arhitektura je još uvek sovjetska, a na ulicama su predominantno ruski automobili takođe iz sovjetskog perioda). Izvrsna je i fotografija J.-P. Passija (koji je osim Kuosmanenovog prvenca uslikao i slovenačko-hrvatski noir Korporacija) koja glavne likova hvata bez glamurizacije i potrebe za istom.


Sve to pod Kuosmanenovom palicom deluje vrlo uigrano i neposredno, a reditelj uspeva da održi i neki literarni ugođaj izvornog materiala. Za potrebe filma je radnja, doduše, prebačena iz kasno-sovjetskog u post-sovjetski period, ali suština je na emotivnom planu zapravo ista. Compartment Number 6 je, kada se sve uzme u obzir, vrlo dobar i izuzetno lirski film.

5.9.21

A Film a Week - ŽŽŽ (Journal About Želimir Žilnik) / Žurnal o Želimiru Žilniku

 previously published on Cineuropa


Želimir Žilnik is a filmmaker whose unique style and approach blur the line between documentary and fiction. His fiction films have the documentary qualities of truthfulness, while his documentaries are as tense as fiction films. In more than 50 years as a filmmaker, he’s directed more than 60 films, short and feature-length, documentaries, fiction films and hybrids in which he aimed to expose the part of the truth that was hidden under the surface. Now he has himself become the subject of a documentary called ŽŽŽ (Journal About Želimir Žilnik), written and directed by Janko Baljak, known for his documentary work predominantly in the short and mid-length TV format, on socially relevant topics for Serbia and former Yugoslavia from the early ‘90s onwards.

ŽŽŽ (Journal About Želimir Žilnik) premiered in the documentary competition at the 27th Sarajevo Film Festival. The influential filmmaker at its centre should suffice to secure it some further exposure, especially in the West Balkan region and also at specialised festivals. The film will eventually land on television, where its informative qualities and clear structure should play well.

The title of the film is actually a word play on the title of Žilnik’s breakthrough short documentary Newsreel on Village Youth in Winter (1967) which opened another angle in the perception of the reality of socialist Yugoslavia, but Baljak opens the film with a discussion about another one of Žilnik’s controversial works, namely his unfinished film Freedom or Cartoons (1972) whose production was halted by the authorities. ŽŽŽ (Journal About Želimir Žilnik) is structured as a road movie of sorts in which Žilnik, accompanied by Baljak and his crew, revisits his old films, the locations they were shot in, crew members and colleagues, the subjects that have survived, such as the iconic Pirika, the star of Little Pioneers (1968) and Pirika on Film (2013), and their descendants. Of course, the milestones of Žilnik’s career are mentioned, such as his Golden Bear-winning film Early Works (1969), the court process about a possible ban of the film that ensued, Žilnik’s relationship to the so-called Yugoslav Black Wave, as portrayed in his short documentary Black Film (1971), his exile in Germany during which he made five shorts over the course of a single year, his return to Yugoslavia, his work of exposing the schizophrenia and the violence of the ‘90s, as shown in his films Tito’s Second Time Among the Serbs (1994) and Marble Ass (1995) and his striving to find a humane way to deal with the current state of capitalism and the ongoing refugee crisis with which he dealt in his newest films. The efforts to regain the remaining tapes of Freedom and Cartoons and to finish the film as a testament of sorts is, however, a thread that is woven into the film from the beginning to the end.

With such a rich career, Žilnik as narrator and guide is probably the greatest asset of the film, as he has many stories and anecdotes to share with the audience. Baljak has the task to steer and “edit” him a bit, which he does with great respect, actually capturing Žilnik’s spirit and even continuing his work in a way. Scored by one of Žilnik’s frequent collaborators Predrag Vranešević and smoothly edited by Aleksandra Milovanović in order to blend the newly filmed material with Žilnik’s old work as well as with archival material, such as newspaper clippings, ŽŽŽ (Journal About Želimir Žilnik) is a pleasant and informative watch and a strong tribute to a great filmmaker.


3.9.21

Hive / Zgjoi

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda


Neko će se verovatno našaliti, pa će reći da u film koji dolazi s Balkana samo treba ubaciti med, pčele i pčelarstvo, uz ženu kao protagonistkinju, pa će biti viđen za Sandens festival i kasnije za nagrade.

Kao dokaz takve tvrdnje slobodno može ponuditi ,,Honeyland“ (Tamara Kotevska i Ljubomir Stefanov, 2019) koji je trijumfovao u dokumentarnoj konkurenciji Sandnesa i osigurao dve nominacije za Oskara (dokumentarni i strani film), a za njim i ,,Hive“ (,,Zgjoi“, Bljerta Bašoli). Uspeh koji je ,,Hive“ imao na Sandensu još je veći, istorijski, i to ne samo za kosovsku kinematografiju, već i globalno: tri glavne nagrade, za najbolji film u međunarodnoj konkurenciji, za najbolju režiju i nagrada publike.

Pa opet, reč je o dva sasvim različita filma koji imaju i sličnosti. Neke su očite, poput pomenutih pčela, pčelarstva i meda. Da bi se došlo do nekih drugih trebalo bi možda malo više ,,kopati“, kako u svetlu narativa (junakinje obeju filmova se pčelarstvom i poljoprivredom uopšte bave u svrhu preživljavanja), tako i smislu ciljane publike kojima se filmovi obraćaju (pre svega američka, ali i globalna). Sličnost se unekoliko može naći i u paraleli između dokumentarnog filma (,,Honeyland“) i igranog filma po istinitim događajima (,,Hive“), ali tu već možemo početi govoriti o suštinskim razlikama u načinu obrade teme i pričanju priče.

Nakon trijumfa na Sandensu koji se ove godine održavao samo virtuelno, ,,Hive“ („Košnica“) i njegova autorka Bljerta Bašoli sačekali su restart sezone kako bi film poslali na ,,žive“ festivale. Kosovska rediteljka s američkom diplomom učestvovala je na panelima na DokuFestu u Prizrenu posvećenim novom (ili prvom) talasu kosovske kinematografije (čija je specifičnost da okuplja uglavnom autorice mlađe i srednje generacije s prvim, eventualno drugim filmom). Film je trenutno na turneji koja uključuje tri festivala: Sarajevo, Karlove Vari i Jerusalim, sa brojnim zakazanim terminima.

U pozadini svega stoji istinita priča o jednoj od prvih posleratnih malih preduzetnica na Kosovu posle rata krajem 90-ih godina, njenim razlozima za pokretanje posla s proizvodnjom i prodajom autohtonih poljoprivrednih proizvoda i otporima sa kojima se suočavala u tim pokušajima, kako kod kuće i u selu, tako i u društvu u širem smislu. Njen put u finansijsku nezavisnost ujedno je i put žena sa Kosova prema emancipaciji i jednakosti i to se može nazvati centralnom tematskom preokupacijom celokupnog trenutnog talasa kosovskih filmova.

Junakinja filma je Fahrije (Ilka Gaši), žena iz sela Kruša koja ima status sličan udovici. Njen muž Agim je nestao 1999. godine za vreme rata, nekoliko godina pre nego što se radnja filma odvija, i ne zna se je li živ i zarobljen negde u Srbiji ili je ubijen. Kumrijin status je specifičan, ona kao i većina drugih žena iz sela povremeno prima neku pomoć od dobrotvorne organizacije, ali joj ta sredstva nisu dovoljna kako bi prehranjivala sebe i svoju decu. Živi u kući svekra Hadžija (Čun Lajči) koji je u invalidskim kolicima, ali to što živi pod njegovim krovom znači da mora da živi po njegovim pravilima, a njegova jedina pomoć sastoji se u tome da na tezgi na pijaci povremeno prodaje med koji ona skuplja.

U ruralnim krajevima Kosova je i danas tabu za ženu da radi van kuće i imanja, posebno ako ima živog muža, pa je Fahrijina pozicija izuzetno nezavidna. Jedini put preživljavanja je osamostaljenje, edukacija i pokretanje sopstvenog posla, ali za to nema podršku ni kod kuće ni u selu, a i sama nije odlučna da prihvati ponudu humanitarne organizacije da ide u večernju školu.

Fahrijino ponašanje biće obeleženo kao nemoralno, svi joj prete šta će se dogoditi ako se Agim vrati i zatekne je ,,takvu“. Ali ona ne odustaje od svog jednostavnog plana: proizvodnje i distribucije ajvara za jedan prištinski supermarket. U tu svrhu, ona istraje na tome da položi vozački ispit, kupi polovni auto i završi stručno osposobljavanje. Polako se njenom poslovnom poduhvatu pridružuju i druge žene sa sela, prvo sa određenim zazorom, onda i svesrdno.

 

Puno je tu elemenata sa kojima u istinitoj, a opet dramatiziranoj filmskoj priči Bljerta Bašoli žonglira, pa „Hive“ možemo gledati i kao film o plemenitom, a nužnom poslovnom poduhvatu, i kao film o ženskoj emancipaciji, i kao film koji otvoreno govori protiv patrijarhata i prevaziđenih, čak štetnih tradicija koje polovini društva zatvaraju vrata napretka. Ovo je pre svega film o borbi sa zmajevima koji, doduše, ne rigaju vatru, ali zato ispuštaju otrov i ostavljaju pustoš, istu onakvu kakvu je u Kruši za sobom ostavila srpska policija.

Priča o Fahrijinom poduhvatu i konačno uspehu je možda univerzalna, ali je kontekst patrijarhata vrlo lokalno specifičan i time ne nužno shvatljiv publici koja ne dolazi s Kosova ili Balkana. Stoga je uspeh Bljerte Bašoli još i veći, jer priču priča savršeno razumljivim jezikom i približava je globalnoj publici, pritom ništa ne ,,crta“, ne pojednostavljuje i ne objašnjava nepotrebno, zbog čega je film spakovan u krajnje ugodna 84 minuta.

Umesto toga, Bašoli pripoveda vizuelno kroz kameru iz ruke direktora fotografije Aleksa Bluma koja hvata ambijent u kombinaciji lepote i surovosti tako da ugođaj pomalo podseća i na vestern, koristi muziku (kompozitor je Žilijen Peno) da usmeri publiku u pravcu željene emocije, dok montaža Feliksa Sandrija i Enisa Saračija drži stabilan ritam filma. Rediteljka se oslanja i na funkcionalni dijalog i na glumu svog ansambla koja je zaista na solidnom nivou

Nema sumnje da je Fahrije jedan od ponajbolje napisanih filmskih likova s ovih prostora u poslednje vreme. Ona je simbol izdržljivosti, rešenosti i nepopustljivosti, čak i kada je ne razumeju, a način na koji je igra Ilka Gaši je impresivan, uz potpunu sigurnost i mirnoću, kao i mikronski preciznu mimiku u krupnim kadrovima. Ona svakako nosi veći deo tereta u glumačkom smislu, ali isto tako ume da podeli ekran i sa drugima, poput Čuna Lajčija (svekar), kao i mlade i talentovane Kaone Sulejmani koja igra njenu kći... Ali i ansamblom glumica koje je pet godina ranije otkrila Bljerta Zećiri za film ,,The Marriage“ (2017), a koje ovde igraju žene iz sela na ovaj ili onaj način povezane s Kumrije.

Manje vešt autor bi tražio personalizaciju negativca, ali Bljerta Bašoli pokazuje i svojevrsno razumevanje za nerazumevanje koje pokazuju njeni likovi. I na žene iz sela i na zavidne muškarce i na starog Hadžija možemo pre gledati kao na žrtve istog tog sistema koji pokušava da samelje Fahrije, nego kao na njegove eksponente. ,,Hive“ je izrazito prefinjeno urađen i savršeno uglađen koji jednu lokalnu priču pošteno priča globalnoj publici. Nije isključeno da o ,,Hive“ i Bljerti Bašoli bude reči i kada krene sezona nagrada.

 

 

 

 


2.9.21

As Far as I Can Walk / Strahinja Banović

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda


Banović Strahinja nije ni u kojem slučaju obična srpska narodna epska pesma. Ona odstupa od svih ostalih poentom (porukom) i moralom kao epska, dakle junačka, u kojoj se opraštanje stavlja iznad osvete, a ljubav iznad časti.

Protagonista je junak kojem nema ravnog, ali ipak svojoj ženi oprašta bračnu prevaru, čime to postaje pesma o čovečnosti, iliti čojstvu, a ne junaštvu. Barem je tako u verziji guslara Starca Milije koju je Vuk Karadžić zapisao i učinio slavnom.

Verovatno je upravo zbog te univerzalne poruke veliki hrvatski i jugoslovenski filmski autor Vatroslav Mimica izabrao baš tu pesmu za svoj poslednji film, iz 1981. godine. Scenario koji je Mimica napisao zajedno sa Aleksandrom Sašom Petrovićem je unekoliko meditativan, ali film zbog toga nije ništa manje spektakularan. Naročito kada se u obzir uzme njegova zvezdana postava u kojoj se našlo mesta za Franka Nera u naslovnoj ulozi, Gerta Frebea u ulozi Jug Bogdana, Radeta Šerbedžiju u naponu glumačke snage i ništa manje briljantnog Dragana Nikolića. Posle Mimičinog ,,Banović Strahinje“, prosto je teško zamisliti nečijeg drugog.

Time je veći uspeh Stefana Arsenijevića koji za svoj drugi dugometražni igrani film uzima baš tu temu i prilazi joj iz jednog potpuno svežeg, na prvi pogled neverovatnog ugla, a radnju premešta iz srednjeg veka u nama dosta bliže i razumljivije vreme. Njegov ,,Strahinja Banović“, dakle, nije istorijski spektakl sa elementima akcije i „filma ceste“, niti teološka meditacija u pravcu koje Mimičin film odlazi. Arsenijevićev ,,Strahinja Banović“ (međunarodni naslov ,,As Far As I Can Walk), upravo premijerno prikazan u glavnom takmičarskom programu Karlovih Vari, nešto je sasvim posebno, kao i njegov junak.

Arsenijevićev Strahinja Banović (Ibrahim Koma) je, naime, afrički ekonomski migrant koji se zadesio u Srbiji i rešio da tu ostane, Strahinja mu je, dakle, nadenuti nadimak, i izgradi život i karijeru (igra fudbal i jedan prvoligaški tim je spreman da ga uzme na duže, ponudi mu ugovor i pravnu pomoć u sticanju političkog azila), ali i da pomogne drugim izbeglicama i migrantima koji su imali manje sreće od njega. On „radi“ i kao veza između ljudi koji su privremeno ostali u prihvatilištu i vlasnika taksi-kompanije Ace (Slaviša Čurović) spremnog da ih za novac preveze rizikujući hapšenje i kao volonter u prihvatilištu u kojem živi. U kratkim crtama, dobar je, sposoban i skroman čovek.

Njegova žena Ababuo (Nensi Mensah-Ofei), pak, nije toliko entuzijastična po pitanju života u Srbiji, u kojoj verovatno neće moći imati glumačku karijeru, a predstve za decu koju uči engleskom jeziku je mogu zadovoljiti samo delimično. Dok se Strahinja već jednom „opekao“ (deportovan je iz Nemačke), njegova „vjerna ljuba“ sanja o glumačkoj karijeri na jeziku koji poznaje iako je svesna da se ti snovi neće ostvariti. Zato, kada se pojave Sirijci Ali (Maksim Halil) i Derviš (Rami Farah) koji su se zaputili za Englesku, ona odlazi s njima. Strahinja kreće na put za njom u nameri da je vrati po svaku cenu, pa čak i cenu toga da ugrozi svoje pravo na azil u Srbiji.

Ma koliko retradicionalizacija bila na snazi u srpskom društvu u poslednjih trideset godina, sve ekranizacije narodne književnosti datiraju od ranije, iz jugoslovenskog perioda. Sa druge strane, čini se da srpska igrana produkcija u širokom luku zaobilazi priče na temu izbegličke krize. Dokumentaraca je još i bilo, recimo ,,Destinacija Srbistan“ (2015) Želimira Žilnika ili srednjemetražni uradak ,,Abdul & Hamza“ (2015) Marka Grbe Singha, ali igranih filmova baš i ne. U tom okruženju, Arsenijevićeva ideja da spoji dva naizgled nespojiva sveta, jedan epski koji se bavi podvigom i jedan lirski, čak elegičan kojem je centralna stvar patnja, deluje vrlo hrabro, ali sa minimumom šanse za uspeh.

Ali suprotno izgledima, Arsenijević uspeva da ta dva sveta spoji u jedan artikulisan film koji govori o našem vremenu i o potrebi za ljudskošću u njemu. Ono što se činilo još i kao teži zadatak, Arsenijević na kraju uspeva da uhvati i poentu Banović Strahinje i elegantno je transponuje u moderno vreme, pokazavši time da vrednost njene univerzalnosti i unikatnosti nije pala.

To, naravno, ne znači da baš svaki aspekt filma radi kako treba. Koncept naratora, odnosno naratorke (glas Branke Pujić) koja u početku filma recituje po nekoliko stihova direktno iz pesme, nije zaživeo, pa se nekako povlači u drugoj polovini filma. Upitna je bila i svrsishodnost takvog rešenja koje će onima koji ne poznaju izvornu epsku narodnu pesmu približiti samo osnovne stvari poput ritma i metrike deseterca, a oni koji pesmu poznaju će prepoznati da izabrani stihovi možda za nju nisu ni najreprezentativniji. Poenta i pesme i filma je u njihovim svršecima, pa se uvođenje naratora čini kao pokušaj Arsenijevića da, makar i pomalo na silu, tešnje poveže dva sveta odmah na početku.

Za vizuelni identitet filma ne možemo da kažemo da je naročito nov i originalan sa svojom kamerom iz ruke, shemom boja kojom dominiraju sivi i smeđi tonovi i kombinacijom dugih i kratkih kadrova u montaži koja namerno deluje grubo. Zamor estetikom te vrste postaje očit negde u drugoj polovini filma, gde Strahinja Banović pomalo pada i na dramaturškom nivou na kojem Arsenijević uvodi neke klišee tipične za filmove o izbeglištvu i migracijama.

Sa druge strane, glumačka podela je izuzetna, ma koliko se činila kontraintuitivnom za većinsku srpsku koprodukciju. Naslovnog junaka igra francuski glumac Ibrahim Koma koji se kalio na epizodama, a kojem je ovo jedna od prvih većih uloga (druga će biti u nadolazećoj seriji po motivima romana ,,Put oko sveta za 80 dana“ Žila Verna u kojoj Koma igra Paspartua). Njegovu partnerku sa kojom ima dosta hemije igra austrijska glumica Nensi Mensah-Ofei koja takođe nije imala većih uloga na filmu i televiziji, što takođe govori o inherentno rasističkom tretmanu koji izbeglice mogu očekivati u sredini u koju su se uputili.

Ostatak glumačke postave sačinjavaju što profesionalci poput sirijskih glumaca Maksima Halila i Ramija Faraha, što amateri izabrani iz redova stvarnih izbeglica i tražilaca azila iz Srbije, a mešavina koju Arsenijević postiže takvim pristupom kastingu ujedno je realistična i vrlo glatka. Od srpskih glumaca, ističe se Nebojša Dugalić u koloritnoj epizodi taksiste koji je prvi put na toj migrantskoj turi.

U ,,Strahinji Banoviću“ Stefan Arsenijević uspeva da sagleda mnogostruke aspekte izbegličke i migrantske krize, ne samo iz ugla jedne od tranzitnih zemalja, već i iznutra, ispitujući njene unutrašnje mehanizme, razlike među „tipovima“ očajnika koji na tako daleki put kreću, kao i razlike u tome kako ih birokratija tretira. Svojim iskrenim interesom za te ljude i njihove priče i veštinom da to spoji sa jednim izuzetnim komadom narodne književnosti, Arsenijević je uspeo da ostvari izuzetno human, detaljan, slojevit i emocionalno snažan film.