Lista - Oktobar 2017

ukupno pogledanih: 38
prvi put pogledanih: 35
najbolji utisak: Carnage (*) / Hagazissa: A Heathen's Curse
najlošiji utisak: Compulsion

*ponovno gledanje
objavljene kritike su aktivni linkovi

datum izvor Naslov na Engleskom / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena

01.10. video Black Snow / Nieve negra (Martin Hodara, 2017) - 7/10
02.10. video The Hero (Brett Haley, 2017) - 7/10
03.10. video Another Evil (Carson D. Mell, 2016) - 5/10
04.10. video Hounds of Love (Ben Young, 2016) - 8/10
05.10. kino Blade Runner 2049 (Dennis Villeneuve, 2017) - 7/10
07.10. festival Good Time (Benny Safdie, Josh Safdie, 2017) - 9/10
07.10. festival Trieste, Yugoslavia / Trst, Jugoslavija (Alessio Bozzer, 2017) - 5/10
08.10. video Berlin Syndrome (Cate Shortland, 2017) - 7/10
09.10. kino American Assassin (Michael Cuesta, 2017) - 5/10
11.10. festival The Ravenous / Les affamés (Robin Aubert, 2017) - 7/10
11.10. festival To Kill a God / Matar a dios (Caye Casas, Albert Pinto, 2017) - 6/10
12.10. festival Caniba (Lucien Castaing-Taylor, Verena Paravel, 2017) - ?/10
13.10. festival Psychopaths (Mickey Keating, 2017) - 4/10
13.10. festival Compulsion / Compulsión (Ángel González, 2017) - 3/10
14.10. festival The Super (Stephan Rick, 2017) - 3/10
14.10. kino It (Andy Muschietti, 2017) - 8/10
16.10. festival How to Talk to Girls at Parties (John Cameron Mitchell, 2017) - 7/10
16.10. festival The Lodgers (Brian O'Malley, 2017) - 8/10
17.10. kino The Miner / Rudar (Hanna Slak, 2017) - 7/10
17.10. festival Saljut-7 (Klim Šipenko, 2017) - 6/10
18.10. festival Killing Ground (Damien Power, 2017) - 8/10
20.10. festival Hagazussa: A Heathen's Curse (Lukas Feigelfeld, 2017) - 9/10
21.10. video The Beguiled (Sofia Coppola, 2017) - 6/10
21.10. kino Wind River (Taylor Sheridan, 2017) - 7/10
22.10. video In a Valley of Violence (Ti West, 2016) - 5/10
23.10. festival Let the Corpses Tan / Laissez bronzer les cadavres (Helene Catet, Bruno Forzani, 2017) - 8/10
24.10. festival Tragedy Girls (Tyler MacIntyre, 2017) - 7/10
24.10. festival Little Match Girl / La vendedora de fosforos (Alejo Moguillansky, 2017) - 5/10
*24.10. festival Carnage (Roman Polanski, 2011) - 10/10
25.10. festival The Day After / Geu-hu (Hong Sang-soo, 2017) - 4/10
25.10. festival Anna and The Apocalypse (John McPhail, 2017) - 7/10
26.10. festival 3/4 (Ilian Metev, 2017) - 4/10
*28.10. festival Trouble in Paradise (Ernst Lubitsch, 1932) - 9/10
28.10. festival Barbara (Mathieu Amalric, 2017) - 7/10
30.10. festival 120 BPM / 120 battements par minute (Robin Campillo, 2017) - 7/10
30.10. festival Ramiro (Manuel Mozos, 2017) - 6/10
31.10. festival Making Judith! (Klaus Lemke, 2017) - 6/10
*31.10. festival The Master (Paul Thomas Anderson, 2012) - 8/10

Let the Corpses Tan / Laissez bronzer les cadavres

kritika objavljena na Monitoru

2017.

scenario i režija: Hélène Cattet, Bruno Forzani (prema romanu Jean-Patricka Manchettea i Jean-Pierrea Bastida)

uloge: Elina Löwensohn, Marc Barbé, Stéphane Ferrara, Bernie Bonvoisin, Michelangelo Marchese, Dorylia Calmel, Bamba Forzani Ndiaye, Marine Sainsily, Aline Stevens

Belgijski dvojac Cattet-Forzani je po svom autorskom potpisu verovatno najosebujnija autorska skupina u Evropi. Svaki njihov film ćete prepoznati kao njihov i ničiji drugo na osnovu jednog jedinog kadra. Na osnovu toga ćete i doneti zaključak zanima li vas tako nešto ili ne i svrstati se u jedan od oponirajućih tabora. Njihovi filmovi su audio-vizuelne bombe kratkih kadrova, oštre montaže, čudnih rakursa i jednako tako uhoparajućih džinglova. Radnje skoro da i nema koliko je iscepkana do nepratljivosti i ona je tu sasvim sporedna stvar u toj demonstraciji stila.

Njihovi prethodni trip-filmovi Amer (2009) i The Strange Colours of Your Body’s Tears (2013) žanrovski su se mogli odrediti kao “giallo”, italijanski miks horora, trilera, noira, fantastike i fantazije iz 70-ih godina prošlog stoleća, jarkih boja, često eksploatacijske tematike i potpisno B-filmske glume, prilagođen vremenu sadašnjem i podignut na viši artistički nivo na način ne toliko različit od onoga što sa trivijalnim žanrovima u Americi prakticira Quentin Tarantino. Njihov najnoviji naslov Let the Corpses Tan, premijerno prikazan ove godine u Locarnu i na jakoj festivalskoj turneji od tada, čini istu stvar sa drugim žanrom, neo-westernom. Tako će se ovde u miksu i u sličnim proporcijama naći “acid western” (Jodorowski), “spaghetti western” (Leone) i nasilni surealni triler (Peckinpah) sa obiljem akcije i fetiša, seksualnih, vizuelnih i filmski referentnih.

Mesto radnje: Korzika. Vreme: 70-te godine prošlog stoleća. Predmet spora: tovar zlatnih poluga koji su Rhino (Ferrara), Bernier (Barbé), Advokat (Marchese) i društvo opljačkali iz oklopnog prevoza. Nakon toga su rešili da se sklone na imanju kod otkačene slikarke bez inhibicija Luce (Löwensohn) koja “ne voli policiju i ne voli društvene stege”. Uskoro će se na vratima pojaviti i par pandura, Bernierova žena (Calmel), sin (Ndiaye) i dadilja (Sainsily), a u škvadri će doći do raskola koji će dovesti do obračuna koji zauzima veći deo filma i prema kojem Wheatleyev Free Fire izgleda kao kamilica. Sve to je sečeno fetišističkim video-instalacijama u čijem centru stoji mlada žena (Stevens) koja zaliva muškarce “zlatnim tušem” i biva zasipana zlatnom prašinom. Socijalni kontekst izvornog romana je, međutim, u velikoj meri izbačen.

Filmom dominiraju svetlo plavo nebo, jarko žuto sunce i spaljeno-smeđa prašina terena, kuća i okućnica, terase, zidovi, zamračeni enterijeri, vatra usred noći, štektanje automatskog oružja, pucnjevi iz pištolja i pušaka snimljeni zrnastom fotografijom na traci od 16mm i propraćeni “morriconeovskom” orkestracijskom muzikom. Montaža je i dalje oštra, ali su za razliku od prethodnih “giallo” filmova, ovde kadrovi ipak nešto duži i namenjeni (naročito u početku) kreiranju atmosfere vrućeg letnjeg dana, fetišizaciji tela i nekih starih žanrova, dok gluma kao da citira frajerstvo iz francuskih novovalnih krimi-trilera. Radnja je i dalje u pozadini, ali je u manjoj meri iscepkana i umerenijeg tempa nego kod prethodnika tako da se u početku film doima čak i konvencionalno pratljivim.

Međutim, jednom kad počne obračun, film prelazi u višu brzinu i postaje potpisno tripozan i dezorijentirajući, ali zato ništa manje efektan. Većinu vremena nećemo imati pojma ko tu šuruje protiv koga, biće čak i upitno ko je tu ko, a nećemo biti načisto ni sa topografijom poprišta obračuna. Naravno, ništa od toga ne smeta, valja se samo zavaliti i prepustiti da nas trip nosi dalje. Hélène Cattet i Bruno Forzani su sa Let the Corpses Tan uspeli da ostanu verni sebi i da isprobaju nešto novo i drugačije. Gledanje ovakvog filma kod kuće nema smisla, moja preporuka se odnosi isključivo na veliki ekran i mrak kino-dvorane.

A Film a Week - The Lodgers

previously published on Cineuropa

The 50th edition of the Sitges International Fantastic Film Festival came to an end with the European premiere of the slow-burning, sexually charged ghost psychodrama The Lodgers, directed by Brian O’Malley (best known for his previous straight-up gory horror flick, Let Us Pray) and written by David Turpin as his debut screenplay. Given that it is more chill-inducing and ominous than it is downright scary, this gothic tale will fare better with the arthouse side of the genre audience than it will with the hardcore fans.

Ireland, shortly after World War I. Two twins on the brink of adulthood, Rachel (played by Spanish-British actress Charlotte Vega, of Another Me fame) and Edward (Bill Milner, from Anthropoid), are living in a large, crumbling mansion by a set of rules enforced by the titular ghostly creatures and explained through a creepy nursery rhyme that serves as the film’s soundtrack. They have to be in bed before midnight, they must never let a stranger into their house, and if one of them leaves, the other will die. There is more to it, obviously, since their parents committed suicide together, just like several generations before them over the 200 years since the family moved from England, harbouring a terrifying secret.

While Edward is obeying the rules and never even leaves the house due to the trauma he experienced a few years back, Rachel, who is going through a sexual awakening, is keener on moving on and exploring the world. Sean (Eugene Simon), a war veteran from a nearby village who lost his leg in combat, shows a considerable interest in her, as she is thinking about going away with him. An unannounced visit from the family lawyer (David Bradley) stating that the trust fund is depleted and the twins will have to sell the house to pay the debts will set in motion a chain of both earthly and supernatural events.

Vega is pretty assured in her performance, channelling the tension of her sexual awakening and all the hardships of being the more mature one in the household, while Milner is dark enough to be compelling as the more shy and obedient one. Vega’s romantic chemistry with Eugene Simon is believable enough to pass as young love, and Sean’s disillusionment with the world and his status as an outcast and traitor among his fellow villagers are probably the strongest points of the script, effectively portraying the spirit of the time and place. However, they would have benefited more if their characters had been better developed than they are in Turpin’s screenplay.

But this deliberately simple script is made up for by O’Malley’s directing, creating a lurid atmosphere by using cinematographer Richard Kendrick’s gentle camera movements and Tony Kearns’ measured editing to maximum effect, and even elevating the elements of the production design, such as the house and the menacing water, to the level of lively characters. The old, beautiful and broken mansion, with all its creaking noises and its huge wooden staircase, is allegedly a real-life haunted house, while the water the ghostly creatures live in, emerging from down below and rushing up to the ceiling in drops, looks impressive in CGI, making The Lodgers a must-see for fans of gothic horror cinema.

Wind River

kritika originalno pročitana u emisiji Filmoskop HR3

 Iako je hrvatski prijevod naslova Tragovi u snijegu posve legitiman jer se oslanja na osnovnu mehaniku riješavnja zločina koji stoji u središtu zapleta filma, engleski original Wind River je ipak bolja polazna točka za analizu filma. U pitanju je toponim, rijetko naseljeni indijanski rezervat u američkoj saveznoj državi Wyoming od kojeg je centralna vlast, čini se, odavno digla ruke. Geografski pojmovi, stvarni, “dosoljeni” ili izmišljeni vrlo često imaju izrazitu simboličku moć, kao Chinatown ili Twin Peaks, a to je gotovo sigurno i bila namjera Taylora Sheridana, nekadašnjeg uglavnom televizijskog glumca, a sada scenarista (Sicario, Hell or High Water) u kojeg Hollywood polaže velike nade i koji, nakon opskurnog horora Vile (2011) sada režira jedan od filmova o kojima ćemo vjerojatno još slušati u nastupajućoj sezoni nagrada. Uostalom, Sheridan sa upadljivom simbolikom i otvara film: nakon pjesme recitirane u “voice over” naraciji koja prati panično bježanje mlade Indijanke po zasnježenom i zeleđenom polju, upoznajemo se sa protagonistom, Coryjem Lambertom kojeg igra Jeremy Renner, zaposlenikom Uprave za lov i ribolov koji potpuno kamufliran puca na vukove koji su napali ovce negdje u sličnom snježnom pejzažu. On, kako će i sam reći u jednoj snažno intoniranoj replici, lovi grabežljivce i njegova ekspertiza bit će potrebna u rasvjetljavanju zločina koji će sam otkriti tragajući za pumom koja je ubila junicu njegovog bivšeg punca. Žrtva zločina, silovanja i ubojstva, je Natalie Hanson, Indijanka iz prve scene, za koju saznajemo da je bila najbolja prijateljica Coryjeve kćeri nastradale koju godinu prije na sličan način. Osim njega, za istragu je po službenoj dužnosti zainteresiran šef plemenske policije Ben (Graham Greene) koji se snalazi sa minimalnim sredstvima i ljudstvom koje pokriva ogroman teritorij, potom žrtvini roditelji (oca s pravim omjerom ljutnje i melankolije igra Gil Birmingham) te neiskusna agentica FBI-ja (federalci su inače nadležni za ubojstva u rezervatima koji su federalni teritorij) Jane Banner (Elizabeth Olsen).

Wind River zapravo vrlo dobro funkcionira kao komad žanra, odnosno kao proceduralni triler, što je zasluga Sheridanovog u tom smislu vrlo pametno konstruiranog scenarija koji svojeg protagonista ne vidi kao nekakvog super-detektiva, već uspjeh istrage počiva na njegovoj lovačkoj ekspertizi, spletu okolnosti, kao i činjenici da se zlikovci, kao uostalom ni većina silovatelja i ubojica, ne mogu pohvaliti naročitom inteligencijom i smislom za strateško planiranje. Čak i sporan, neobičan uvod u konačni obračun kroz “flashback” scenu samog zločina nije toliko radikalan potez u žanru trilera, posebice ruralnog, i ovdje ima donekle smisla, premda u vrlo kratkom razdoblju Sheridan, upitno je koliko je to potrebno, koncentrira grafičko nasilje. Ono što se također mora pohvaliti je i redateljev osjećaj za tempo, dinamiku i atmosferu, posebno podvučenu odličnom fotografijom Bena Richardsona i ponekad predominantnom muzičkom pratnjom Nicka Cavea i Warrena Ellisa koji su pisali muziku i za Hell or High Water. Također, kao autor koji je počeo kao glumac, Sheridan dobro zna kad glumcima treba ostaviti slobode, što čini obilato, a oni to koriste ostvarujući upečatljive uloge tamo gdje ima materijala za to.

 U svojoj prvoj “ozbiljnoj” režiji Sheridan, dakle, prolazi na zanatskom testu napravivši solidan žanrovski film. Problem se, već po treći put, skriva u Sheridanu kao scenaristu kojeg Hollywood drži za novu veliku nadu, a u Tragovima u snijegu on uspjeva ponoviti greške iz oba svoja prethodna scenarija. Iz Sicarija, tu su pasivni ženski likovi. Jasno, Clarice iz Kad jaganjci utihnu je očito služila kao inspiracija za tako što, i solidan je potez što u oba filma Sharidan bježi od klišeja romanse između likova, premda Jane osim svoje naivnosti malo što može ponuditi gledaocima, o nekakvoj emotivnoj težini je izlišno govoriti. Međutim, ono što je u Sicariju tek nagovjestio, a u Hell or High Water podigao na novu razinu, ovdje dovodi do iritantnog maksimuma. Riječ je o nepotrebnom objašnjavanju dijalogom onoga što bi nam bilo jasno već iz viđenog na ekranu, a uz to Sheridan dosta često govori kroz svoje likove, odnosno koristi ih za “ispaljivanje” svojih stavova. U prethodnom filmu je to bilo zamaskirano humorom i ograničeno uglavnom na epizodne likove kao nekakav mitski “chorus”, dok ovdje to, među ostalima, čini glavni lik. Pritom su replike toliko nabijene simbolikom i bivaju izrečene sa filozofskom ozbiljnošću, pa umjesto da zvuče mudro ostaju na nivou mudrijašenja. Ne samo da to otvara probleme tamo gdje ih ne bi bilo kada bi Sheridan malo “spustio loptu” i odbacio navode o sebi kao o novom dramaturškom geniju, nego se moramo zapitati zašto je Cory uopće napisan kao bijelac, premda bi se logičnije činilo da je Indijanac, i to iz istog rezervata s obzirom na to koliko je uključen u tu kulturu i koliko o njoj sve zna. U vođenju tuđih bitaka na rubu manipulacije (“stvarni događaji” najavljeni na uvodnoj kartici teksta prisutni su jedino pred odjavnu špicu, sve između je fikcija), Sheridan podsjeća na Quentina Tarantina iz tri svoja posljednja filma, samo bez njegove vizije i autorske hrabrosti. Opet, nisu to loši filmovi, ali nisu ni onoliko dobri koliko njihov scenarist smatra da jesu, a filmski “establishment” od Hollywooda do Cannesa i Karlovyh Vary mu to potvrđuje nagradama i nominacijama.

Killing Ground

kritika originalno objavljena na DOP-u

Biće da sam se pretplatio na lude Australce i njihove žanrovske eskapade. Ali oni to rade dobro, pa šta je tu je. Samo, za razliku od Hounds of Love koji je hvatao na suptilnost i nagoveštaj užasa pre nego na očitije prepade, krv ili užas “en face”, Killing Ground je malo drugačija žanrovska životinja. Ona bez straha koja napada spreda. To, naravno, ne znači da nam je sve posluženo na pladnju, samo za ljudsku gadost i ljudsko zlo (a i jedno i drugo su ljudski i samo ljudski) ovde nema čak ni fasade normalnosti.

Mladi par, uskoro doktor medicine Ian (Ian Meadows) i njegova devojka i buduća supruga Sam (Harriet Dyer) reši da Novu Godinu (to mu u Australiji dođe usred leta, kao da to čini neku razliku) dočeka u prirodi na relativno poznatom, a opet dovoljno skrivenom izletištu pored jezera u unutrašnjosti zemlje. Prvi susret sa Germanom (Aaron Pedersen iz bravuroznog socijalnog trilera Mystery Road) ne pobuđuje nikakve sumnje pošto se on ponaša prijateljski: da, “redneck” je koji vozi kamionet i drži opasnog psa u kavezu, ali će Iana sasvim pristojno uputiti kamo ovaj želi da stigne. Nama će biti jasno kakav je to tip čim skontamo njegovu dinamiku sa ne baš bistrim i ne baš radišnim Chookom (Aaron Glenane) sa kojim živi kao cimer.

Ian i Sam možda nisu očekivali društvo na tom mestu, ali se i ne bune puno kad tamo nađu šator. Stvar postaje malo čudna kada par dana ne vide nikakvu aktivnost oko tog šatora i to počinje da ih kopka. Istovremeno, u paralelnom toku pratimo radnju koja pokriva stanovnike tog drugog šatora, četvoročlanu porodicu koju sačinjavaju hippie otac Rob (Julian Garner), majka Margaret (Maya Stange), tinejdžerka Em (Tiarnie Coupland), te bebac Ollie i koja se dešava pre dolaska Iana i Sam na to mesto. Takođe, pratimo i Germana i Chooka kako se klate po birtijama i pričaju o nekakvom lovu.

U suštini, nije preteško pogoditi da će se ovde nešto grozno dogoditi. Zapravo čak i nije bitno šta, Killing Ground ne okleva da bude prilično strašan. Uverljivi portreti koje glumci slikaju u tome samo pomažu, kao i jednostavan scenario koji dozirano otkriva taman kako treba u datom trenutku i zanatski precizna režija. Damien Power je možda debitant u celovečernjem formatu, ali svakako zna šta radi i može to da istera do kraja, čak i sa akcionim scenama i jurnjavom automobilima po šumskoj cesti u uslovima ne baš neograničenog budžeta. Pred njim je svetla budućnost.

Ono što Killing Ground diže iz gomile korektnih, ništa posebno filmova za na televiziji u gluvo doba noći ili za šum VOD tržišta je jedna ne tako nova ideja, ovde izvedena perfektno. Reč je o štosu sa vremenski odvojenim, a simultano prikazanim radnjama u kojima sasvim dozirano i polako otkriva kompletnu liniju događaja. Rekoh nije to ništa novo, ali je izvedeno dobro, čak znalački, tako da autor drži punu kontrolu nad onim što će gledaoci videti.

Uostalom, Killing Ground se ne izdaje za nešto što nije, ne pokazuje nikakve artističke ambicije i zadovoljava se etiketom trivijalnog, žanrovskog, ali zabavnog filma. I to sasvim sigurno treba znati napraviti, a ovaj je svakako vešto napravljen. Bez kalkulacije sa publikom i njenom osetljivošću, ovo je film za noćne termine, “grindhouse” bioskope i publiku koja voli nasilje na ekranu. Bez okolišanja, direktno. Bez šminke, persiflaže, čak i bez trunke ironije. Onako kako je nekad bilo, pa ko voli. Sve u svemu, prava horor-triler poslastica.

Saljut-7

kritika originalno objavljena na Monitoru

2017.

režija: Klim Šipenko

scenario: Klim Šipenko, Natalija Merkulova, Aleksej Samaljotov, Aleksej Čupov, Jeffrey Hylton

uloge: Vladimir Vdovičenkov, Pavel Derevjanko, Aleksandr Samojlenko, Marija Mironova, Polina Rudenko

Volimo filmove katastrofe zato što nam oni vraćaju veru u čovečanstvo ili makar u mogućnost herojskog delovanja ili plemenite žrtve, odvisno od toga imamo li sretan kraj ili ne. Čak i kad su u pitanju istiniti događaji, autori po pravilu “sole i papre” kako bi se potencirala (melo)dramatičnost onoga što se obrađuje i nagruvao bilo kosmopolitsko-humanistički, bilo patriotski naboj. Naročito volimo kada se to nešto dešava u kosmosu, tako velikom, strašnom i neistraženom.

Za ovakav tip filmova, bilo sa artističko-filozofskim začinom kao što je to Cuarronov prelep, ali dramaturški redundantan Gravity, bilo kao “popcorn” zabava, bilo sa istorijskom podlogom u stvarnim događajima kao što su to The Right Stuff i Apollo 13, navikli smo da nam dolaze iz Hollywooda kao fabrike snova i da nam guraju američku agendu, ako već imaju agendu za progurati. Saljut-7, međutim, dolazi sa druge strane u hladnoratovskoj svemirskoj utrci i, posve logično, progurava ruski politički uticaj. Budžet je možda desetostruko manji nego kod hollywoodskih parnjaka, ali rezultat nije ništa manje vizuelno impresivan i vešt u političkoj manipulaciji.

Osnova je istorijski događaj, havarija na naslovnoj svemirskoj stanici - prethodnici Mira, te pokušaj spasavanja iste od strane hrabrih ruskih kosmonauta. U impresivnoj uvodnoj sceni kosmičke šetnje upoznajemo se sa protagonistom, pilotom Vladimirom (Vdovičenkov) kao sa ruskom inačicom svemirskog kauboja bez straha čija je jedina mana to što je povremeno neoprezan i sklon rešenjima “preko kolena”. Takođe, shvatamo koliko je svemir opasno mesto kada njegovoj koleginici prilikom rutinske popravke vanjskih instalacija izbije sasvim mala rupa na rukavicama od svemirskog odela, pa se u roku od nekoliko sekundi ona nađe u životnoj opasnosti. Njegova reakcija neće biti baš promptna i primerena, nešto drugo će mu privući pažnju, što će rezultirati ukazom o njegovom “prizemljenju”.

Sa druge strane, njegov prijatelj inženjer Viktor (Derevjanko) nikada nije leteo, iako uvek prođe lekarski pregled i iako je upravo on konstruirao stanicu. Situacija će se obrnuti na glavu kada stanica bude oštećena i prestane sa radom usled svemirske oluje. Uprkos nepoverenju “vojnih grla” u svemirskom programu, Vladimir će dobiti poverenje komandanta misije Vitalija (Samojlenko) i priliku da odveze Viktora da njih dvojica to poprave jer je Vladimir jedini dovoljno sposoban ili dovoljno lud da pristane sa raketom na stanicu koja se prebrzo rotira po tri ose. Međutim, kako to obično biva, šteta je veća nego što je to inicijalno procenjeno, njih dvojica će preceniti svoje mogućnosti i naći se suočeni sa skoro izvesnom smrću.

Vladimir ima familiju koja ga steže, Viktor će upravo dobiti prvo dete. Ko će se od njih žrtvovati, a ko spasiti? Šta će odlučiti birokratska klika s obzirom da su Amerikanci upravo lansirali svoju raketu koja nosi francuskog astronauta i Vladimirovog prijatelja koji poznaje stanicu. Je li tu reč o špijunaži? Hoće li Sovjeti morati da obore stanicu i žrtvuju svoje heroje?

Sa jedne strane, imamo tipičnu kritiku birokratske bezdušnosti. Sa druge, pak, zle Amerikance koji ne samo da špijuniraju, nego su i glavni glas katastrofe u svojim lažljivim medijima. Zvuči li vam to poznato, kao da su se samo zamenili obrasci iz hollywoodskih filmova sa tematikom Hladnog rata? Reditelj i armija scenarista su zgodno prećutali neke od istorijskih detalja o ljudskim pogreškama koje su dovele do katastrofe, ali i to valjda ide u rok službe. U osnovi svega je, međutim, priča o herojstvu, prijateljstvu i žrtvi začinjena sa priličnom dozom melodrame i patosa. Supruge astronauta samo tome i služe zapravo, kao i razlike u karakterima između njih dvojice (za razliku od Vladimira, Viktor je praktičan i oprezan) i one filmski naivne svađe u kriznim situacijama.

Koliko god film ne iznenađivao svojom tipskom dramaturgijom, šablonskim elementima zapleta i solidnim, ali ni po čemu posebnim glumačkim ostvarenjima, toliko je iznenađujuće šta sve postiže na vizuelnom planu sa, za ruske uslove velikim, ali u svetskim razmerama skromnim budžetom od 15 miliona dolara za jednu takvu svemirsku avanturu. Hollywoodski ugođaj ne treba da čudi jer je reditelj Klim Šipenko studirao u Los Angelesu pa režira zanatski precizno i po pravilima žanra.

Tvrdi se u PR materijalu, premda to nije moguće dokazati, da je 40 minuta filma snimljeno u uslovima nulte gravitacije, od toga polovina zapravo u svemiru, te da je to prvi film rađen na taj način. Bilo kako bilo, u tom pogledu film izgleda zaista impresivno, bilo da je to zaista istina ili da se poradilo na efektima (koji su ipak jeftiniji od leta u kosmos), a uverljiva scenografija, kostimografija i rekvizita u tome pomažu. Saljut-7 je ruski odgovor na američke spektakle slične tematike i to, čini se, sasvim recipročan.

A Film a Week - How to Talk to Girls at Parties

originally published on Cineuropa

The idea of aliens meeting punk-rock teenagers in 1977 Croydon, London, seems outlandish, but it is actually the subject of Neil Gaiman’s short story adapted for the screen by Philippa Goslett and John Cameron Mitchell, who is also the director. How to Talk to Girls at Parties, shown in the Sitges International Fantastic Film Festival’s New Visions One programme, crams a lot of ideas, tropes and genres into the mix. Basically, it is a coming-of-age romantic comedy, science-fiction fish-out-of-water comedy, and a kind of musical period piece dealing with the subjects of young love and conformity versus individuality. All of that blended together should not theoretically work that well, but somehow it does just enough to make it a pleasurable film experience with the potential for a cult following in the future.

Our protagonist, Enn (young Broadway actor Alex Sharp in his first screen role), spends his days editing a fanzine and hanging out with his two friends Vic (AJ Lewis) and John (Ethan Lawrence). After a gig they attend in the den of punk queen Boadicea (Nicole Kidman) goes awry, they get lost on their way to an after-party, ending up in a house inhabited by a crew of aliens with human masks who are on a research mission. It is here that Enn meets Zen (Elle Fanning), a curious girl who wants to get away from the party and do some surveying on her own. Since she is attracted to Enn, she is about to learn a great deal about punk music, culture and attitude. And so the adventure begins!

How to Talk to Girls at Parties works so well in its sheer ridiculousness mainly because of its fast pacing with a lot of snappy dialogues, and the sense for period details laced with campy aesthetics. Plus, it also features some of the funniest jokes this year, such as Zen’s first kiss with someone always being followed by vomiting, aliens dressed in Union Jack raincoats, like stereotypical naive tourists, and punk teens assuming that the alien crew is a Californian cult. A lot of attention has been paid to details such as recreating Gaiman’s detailed alien class system and society structure, which has been achieved by means of colour-coding and superb animation sequences. The whole lore is incorporated efficiently into the script, making the rhythm smooth. The casting of the leads is also spot-on: Sharp is compelling as a young punk enthusiast, while the role of a curious alien suits Fanning perfectly.

However, not all of the aspects of the film are so successful. Kidman overacts her role of a punk elder, mistaking it for campy charm and letting her accent drift from Cockney to Aussie and back again. In addition, the whole punk scene remains superficial for the duration of the running time, reducing the movement to several worn-out clichés and name-dropping of bands and artists, which is strange, given that John Cameron Mitchell is the filmmaker behind one of the most iconic punk movies of all time, Hedwig and the Angry Inch. Finally, the tonal shift in the third act from pure fun to something more serious seems fairly abrupt but is also somewhat predictable in accordance with the template of an aliens-studying-Earth comedy. None of this weighs down the film too much, however, and How to Talk to Girls at Parties brings just enough heart-warming fun to its viewers.

It

kritika originalno pročitana u emisiji Filmoskop HR3

Prva stvar koja pada na pamet kad je riječ o posljednjoj ekranizaciji romana Ono Stephena Kinga su rekordi. Marketinška kampanja je očito urodila plodom, pa je film imao rekordno otvorenje u američkim kinima za mjesec rujan i također je potukao rekorde za žanr horora. Sa takvim rezultatom (financijski uspjeh su pratile i izuzetno pozitivno nastrojene kritike relevantnih anglofonih medija), čak ni teorije koje su počele kružiti u filmskoj industriji oko premijere filma ne djeluju više kao nemogući scenariji. Naime, predviđa se da će balon super-herojskih “blockbustera” pući vjerojatno vrlo uskoro, pa bi filmska industrija spas mogla potražiti i pronaći u okviru horora kao najvitalnijeg i najisplativijeg žanra danas. Brojke govore tome u prilog: horori rijetko kad ne isplate uloženo, a nije nezabilježeno da udesetorostruče ili udvadesetorostruče zaradom svoj proračun, pogodni su za nastavke, imaju vjernu publiku, pa čak i svoju mrežu festivala, a naslovi poput Get Out, novog pred-nastavka franšize Anabelle i Ita, to potvrđuju.

Ono, dakle, svakako dolazi u pravo vrijeme i ima jasnu računicu. Ekranizacija je to “magnum opus” romana autora koji nosi epitet majstora strave, i svojevrsni “remake” kultne serije iz 1990-ih koja je za cijelu jednu generaciju bila sinonim za strah. Riječ je o pažljivo osmišljenom filmu u kojemu čak i momenti prepada kao najstariji trik u knjizi horor filma bivaju strašni jer su dovoljno izgrađeni i precizno tempirani. To nije začuđujuće jer režiju potpisuje Andrés Muschietti koji je svoje zanatske sposobnosti već demonstrirao u filmu Mama iz 2013. godine. Uradak je koncipiran tako da će svakako dobiti nastavak, jer vremenski odvojene paralelne narative odvaja u dva filma, a ni franšizu ne bi trebalo otpisati, bilo da će sam King uzeti učešća u daljem pisanju, ili će ga armija scenarista “dopisivati”. Također, pomjeranje ranije linije radnje iz 50-ih u 80-te godine prošlog stoljeća nije samo inteligentna kalkulacija sa osuvremenjivanjem i “namještanjem” nastavka na vrijeme sadašnje, nego i kalkulacija sa popularnošću prošlogodišnje televizijske teen-horor serije Stranger Things s kojom It kao da dijeli svijet i jednog glumca, Finna Wolfharda, koji igra naratora Ritchieja Toziera, odnosno piščev alter-ego.

Iako kvalitetan film, Ono nije bez nedostatka. Ekipa od šest momaka i jedne cure bolje funkcionira kao grupni lik nego što svaki ponaosob. “Vođa” Billy (igra ga ponajbolji glumac svoje generacije, Jaeden Lieberher) i cura Beverly (ulogu tumači najveće otkriće filma, Sophia Lillis) imaju više ličnosti, dok su ostali svedeni na osobinu ili dvije, odnosno strah ili dva. Ritchie stalno ispaljuje loše šale da bi maskirao strah, Eddie je hipohondar koji se ne smije suprotstaviti svojoj dominantnoj majci, Mike je jedini mladi Afroamerikanac u gradu na udaru rasističkih bandi, Ben je stereotipni debeljko i “novi klinac”, dok se Stanley patološki plaši prezira svog oca rabina i bar micve koja mu se bliži. Isto se može primjeniti i na tabor siledžija sa kojima naši junaci imaju posla, čiji je vođa Henry (igra ga Nicholas Hamilton) profiliraniji i motiviraniji od ostatka klike koja je skoro pa zamjenjiva. Odrasli su uglavnom odsutni ili služe klincima kao izvor straha i frustracije, a jedina konstanta je natprirodni i simbolički potentni klaun Pennywise (Bill Skarsgaard) kao manifestacija straha, inače centralne teme romana i filmsko-televizijskih ekranizacija, te pojam na koji se odnosi naslov, zamjenica srednjeg roda u engleskom jeziku.

Pitanje kakav je Skarsgaard kao Pennywise svakako će biti jedno od prvih vezanih za film i jedna od točaka usporedbi sa serijom koju je kao klaun nosio Tim Curry sa svojom uživljeno-teatralnom interpretacijom. Skarsgaard je drugačiji, doziraniji, realističniji i u tome strašniji. Možda on također brblja, prijeti, straši, upotrebljava metafore kao i Curry, ali njegovo nasilje je kraće, na mahove, eksplozivnije i stoga efektnije. Je li, međutim, Pennywise, ma kako strašan bio sa svojim beskonačnim zubima ili makar samim svojim prisustvom, dovoljan razlog za 135 minuta filma u kojem dosta otpada na prazan hod? Odgovor je negativan, naročito kad imamo anti-klimaks u završnici i “kad se male ruke slože” poantu. To se vrijeme, pak, ne troši za razvijanje likova, već za profiliranje mjesta radnje, fiktivnog gradića Derryja u saveznoj državi Maine, te njegove atmosfere zla među ljudima koje se svakih 27 godina manifestira pojavljivanjem klauna koji odvodi djecu da “plutaju” s njim, kao i za citate i posvete kultnim filmovima iz 80-ih, što je sve divno i krasno, ali postaje zamorno bez nekakve operacionalizacije. Dio tog problema je nasljeđen iz romana-izvornika, kao i iz cjelokupnog Kingovog djela. Stephen King je, naime, toliko kvantitativno plodan pisac da mu se može prilijepiti etiketa štancera. Može se reći da je u kraćoj formi, kratkim pričama i novelama, koncentriraniji i da mu one bolje leže. Drugi problem koji se preslikava na film također ima veze sa Kingovim odbijanjem da se drži onoga u čemu je najbolji, a to je portret sasvim prirodnog i sasvim ljudskog zla koje se skriva iza fasade normalnog, pa stoga poseže za paranormalnim kao metaforom koja često biva suviše očita. Stoga Pennywise kao adut za prepad nikada ne dostiže onaj nivo straha kakav su siledžije i psihopati u nastajanju, hipohondrične majke, nasilni i posesivni očevi, kao i oni nezainteresirani i oni koji stvaraju pritisak svojoj djeci, pa i surovost života kao takvog koji se često svodi na moto “ubij ili budi ubijen”. Dok je “prirodnog” Kinga vrlo lako pročitati i ekranizirati (Iskupljenje u Shawshanku, Misery ili klasik o odrastanju Stand by Me), za onog “natprirodnog” i metaforičnog je potreban filmski autor s vizijom spreman na rizike koji se ponekad isplate, a ponekad ne. Potreban je netko kao Carpenter (Christine), Cronenberg (The Dead Zone), Kubrick (The Shining) ili, možda najbolji primjer, De Palma (Carrie). Tim scenarista koji sačinjavaju iskusni Cary Fukunaga, Gary Dauberman i relativni novajlija Chase Palmer, te redatelj-zanatlija Andrés Muschietti ipak nemaju onu žicu genija, pa mogu doseći do dobrog ili vrlo dobrog filma, ali ne i do odličnog, što je ocjena kojom se Ono može opisati.

The Ravenous / Les Affamés

kritika originalno objavljena na DOP-u

Verovatno ćete pomisliti kako je svetu falio baš još jedan film sa zombijima. Nije bitno sad jesu li ti mozgojedci spori ili brzi, deo neke velike zavere ili proizvod nekakvog propalog eksperimenta, jesu li metafora za konzumerizam, stanje duha ljudske vrste u modernim vremenima ili su čista rokačina i zabava bez ikakvih ambicija za socijalni ili ini angažman. I bićete u pravu posebno u svetu u kojem je sinonim za zombije serija The Walking Dead u nebrojeno sezona jer sw cela ta zombie-priča suštinski nije makla dalje od početka, odnosno od Romera, a sve intervencije u tom smislu su bile kozmetičke prirode. A zašto i bi ako je postavljena na solidnim temeljima, a to što se stalno nešto petlja i što pretnja zasićenjem stalno visi u vazduhu je već drugi problem filozofske prirode.

Pa opet, pozitivno iznenađenje nam dolazi iz Kanade i to njene frankofone provincije Quebec. Zove se Les affamés, prevodi se kao Gladni i na našem kontinentu je upravo imao premijeru na Sitges festivalu posvećenom žanrovskim ostvarenjima, nakon svetske premijere u Torontu, gde je i dobio nagradu kao najbolji kanadski film, i uspešnog gostovanja na Fantastic Festu u Austinu. Reč je o filmu koji neće “izmisliti topulu vodu” kada je reč o žanru, niti ga okrenuti naopačke, već će “samo” ponuditi jedan mogući način za njegovu obradu, pomalo kompromisno postavljen između egzistencijalistički-meditativne indie drame i klasične horor krljačine.

Već sam uvod u film, onako odmeren, bez instantnog sprinta i hvatanja za gušu, upozorava nas da ovo nije još jedan klonirani film. On nas upoznaje sa određenom količinom likova od kojih će neki potrajati malo duže, neki malo kraće, a da mi zapravo i ne možemo pretpostaviti kome je namenjena kakva sudbina. Drugari se zezaju uz pivo i pričaju bajate viceve kao da su na pecanju ili u lovu (što i jesu, samo je meta malo drugačija), mama mačetom ubija napast i odvozi se dalje, stariji gospodin objašnjava momčiću zašto je morao zatući svoju ženu. Okolnosti su apokaliptične, mesto radnje je ruralna zabit.

Priča dalje ide svojim tokom, jedan od drugara (Marc-André Grondin nekima poznat iz Valléeovog hita C.R.A.Z.Y), i to onaj koji deluje smotanije, ostaje bez svog kompanjona i u lovačkoj kolibi nalazi privezanu ženu (Monia Chokri iz Dolanovih filmova Heartbeat i Laurence Anyways) koja kaže da je ugriz na njenom telu delo psa, a ne monstruma i on odluči da joj veruje i da je uzme sa sobom. Njih dvoje će usput pokupiti i devojčicu i uputiti se prema farmi koju drže dve hrabre i stamene starije žene. Na farmi će ih već dočekati ona fina mama sa mačetom. Stariji gospodin i momčić će im se već putem pridružiti. Kako to obično biva, svi oni idu negde, možda je u gradu sigurnije, možda se treba probiti do nekog bunkera, a monstrumi su svuda oko njih, sa svojim čudnim navikama poput zurenja u piramidalne konstrukcije koje sami rade od nameštaja i kućnog otpada, neprijatnim, furioznim kricima i ubojitim namerama.

Osim odmerenog tempa i meditativnog tona, Les affamés zaslužuje pohvalu i zbog svoje genijalne ekonomičnosti, ne samo u smislu produkcije, premda je jeza jezivija, a akcija učinkovitija kada je dozirana, čega se ovde autor Robin Aubert drži, nego ponajviše u smislu scenarija. Naime, niti u jednom trenutku se ne otvaraju suvišna pitanja poput uzroka apokalipse i sudbine ostatka sveta jer bi odgovor na njih otvorio još kup novih pitanja, apokalipsa je naprosto tu, sredstva starog sveta su potrošena ili su na izmaku, celo stanje traje dovoljno dugo da je inicijalni šok prošao i da su se preživeli navikli na novi način života. Sa druge strane, zamislite samo kakvo odrastanje imaju ta deca i kakav život će, ako prežive, što nije posve izvesno, imati ti relativno mladi ljudi. Aubert je čak dovoljno samouveren da u takvoj situaciji razbija monotoniju sa “running joke” forom koja mu uspeva i čiji je “payoff” krvavo smešan.

Naravno, nije ovo film koji po svaku cenu beži od klišea, što je takođe za pohvalu, niti je revolucionarno originalan na svoju štetu. Naravno da zombiji ne postoje samo kao pretnja nego će i u nekom trenutku preći na delo. Naravno da će se brojčano stanje družine smanjivati. Naravno da će obračun biti ostavljen za kraj. I naravno da bi sve to moglo biti još kraće, još napetije, još jezivije ili još životnije i dublje. Ali i ovako je daleko iznad proseka, a Robin Aubert, glumac i reditelj prisutan i na žanrovskoj i na indie sceni, postaje jedan od autora čiji dalji rad treba pozorno pratiti.

American Assassin

kritika originalno objavljena na Monitoru:

2017.

režija: Michael Cuesta

scenario: Stephen Schiff, Michael Finch, Edward Zwick, Marshall Herskowitz (prema romanu Vincea Flynna)

uloge: Dylan O’Brien, Michael Keaton, Taylor Kitsch, Shiva Negar, Sanaa Lathan, David Suchet, Scott Adkins

Lako je pisati kritiku kada postoji nekakva polazna osnova, makar najprostija dihotomija film valja – film ne valja koja bi ga odredila. Šta, međutim, reći za film koji niti valja, niti ne valja i koji je upadljiv u svojoj štancanoj običnosti tako da njegovo gledanje ili negledanje ni najmanje ne menja stvari? Naravno, od naše branše se očekuje izvesni snobovski prezir prema konfekciji, pa ma kakva ona bila, ali i to je stvar ukusa.

Zaista ne znam šta se skrivalo u glavama autora i producenata American Assassin koji je očigledno zamišljen kao prvi, “origins story” deo neke buduće franšize o junaku a la Jason Bourne, Jack Ryan, Jack Reacher ili Jack Bauer koji se malo u timu, malo na svoju ruku bori protiv terorizma pa da ne preuzmu nijedan rizik na sebe. Znamo da bez rizika nema gubitna, ali nema ni dobitka. Delo sa svojom kakvom-takvom fan-bazom je tu (serijal jeftinih romana koji samo čekaju ekranizacije), armija iskusnih hollywoodskih scenarista koji često imaju i rediteljsku i producentsku funkciju je tu, količina glumačkih zvezda je ispod proseka u odnosu na nova imena i moguće zvezde u nastanku, ali je svejedno tu, a u rediteljskoj fotelji je prekaljeni zanatlija izvežban na televiziji i prisutan u indie vodama Michael Cuesta čiji je prethodni dugometražni film bila pristojna, školski napravljena doku-drama Kill the Messenger.

Zaplet je takav da odgovara skoro svakom akcionom špijunskom trileru koji ste ikada pogledali. Simpatični student Mitch Rapp (O’Brien) svedoči terorističkom napadu u kojem gine njegova zaručnica, pa napusti studije, a umesto toga nauči sve o islamu, krene da trenira MMA, savlada hakerske veštine dovoljno da uskoči na “dark web” i tamo krene da lovi arapske teroriste sa perspektivom da bi ih rado i uživo smicao.

Nakon jedne ne baš sjajno isplanirane akcije u Libiji, Mitch biva uhvaćen na delu od strane CIA-e. U stvarnom životu bi za očekivati bilo da ga se baci u zatvor ili u umobolnicu na duži vremenski period, međutim filmska logika nalaže da ga šefica (Lathan) želi u svom timu i da će ga pritom veteran specijalnog ratovanja Stan Hurley (Keaton) obuči i od njega načini mašinu za ubijanje i borca za tajne zadatke. Mitch je, naravno, svojeglav, ali upravo u instinktu leži tajna njegove ubijitosti.

I obavezna prva misija na koju će krenuti je tipska: nestalo je 25 kila ruskog plutonija, sumnja se da cela ta zbrka ima veze sa Iranom i tvrdolinijašima u njihovoj vlasti koji se protive nuklearnom sporazumu sa zapadnim silama, a u svemu tome prste ima i odmetnuti bivši “projekat” CIA-e i Hurleya, surovi plaćenik po imenu Ghost (Kitsch). Na Mitchu, Hurleyu i operativki stacioniranoj u Turskoj Anniki (Negar) je da, jureći negativce po Istanbulu i Rimu spreče katastrofu i nuklearni udar na Ameriku ili Izrael. Red tučnjave u zatvorenim prostorima, red jurnjave po otvorenim, malo izmišljene “nauke”, malo fikcijske geopolitike, i eto nam kompletnog filma.

Ako ga se pogleda kao celinu, American Assassin je izuzetno prosečan film kojeg vadi solidan zanat i utisak da ni posle dva sata, koliko traje, ne postaje repetitivan i dosadan. Razlog za to je dovoljno pametna upotreba lokacija i zanatski precizna režija kojoj se može zameriti prekomerna upotreba “shaky cam”-a i hektične montaže (što je standard za akcione filmove novijeg datuma), ali Cuesta barem ima dovoljno “soli u glavi” da kameru odmakne na distancu sa koje možemo prepoznati da glumci većinu akrobacija izvode sami.

Nisam siguran koliko podrobna analiza svakog segmenta ima smisla, ali valja dati komentar da se izbor Dylana O’Briena (franšiza The Maze Runner) pokazao pravim na jedan neočekivan način. On, naime, nije glumac vanserijskog talenta i širokog raspona, ali u zadatim okvirima (od nevinog mulca do “badass” specijalca) funkcionira sasvim dobro i čak svoj dečački visok glas okreće u svoju korist, bilo kad govori, bilo kad ne govori. Sa Shivom Negar ima sasvim dovoljno hemije u zajedničkim scenama da je romantična komponenta sugerirana, ali ispod generalne vibre kameraderije. Ulogu Stana Hurleya bi i slabiji glumac od Michaela Keatona odigrao i u snu, ali upravo on daje jednu ironičnu i autoironičnu notu kojom je obeležena njegova glumačka renesansa od Birdmana napred. Sa druge strane, Taylor Kitsch ne radi posao kao glavni negativac. Njegovu terensku snalažljivost nekako možemo progutati, ali za psihopatske motive svog lika je naprosto suviše mlak.

U konačnici, American Assassin spada u klasu “meat and potatoes” trilera za ugodno gledanje i blaženi zaborav. Ambicije za franšizu se čine nerealnima naročito kada film nema skoro nikakav identitet (Mission: Impossible i Bourne filmovi su imali ono nešto, o Bond serijalu da i ne govorimo), ali finansijski rezultati nam sugeriraju da bi i do toga moglo doći. Mada, ako fali karaktera u prvom filmu, kako će to tek izgledati sa nekim nastavkom?

A Film a Week - The Maus

Sometimes all you need for an efficient, lean and mean horror flick are: a forest setting, a broken car, a terrified woman and a reckless man. The monsters and/or psychos will emerge somewhere somehow, but the real sense of terror comes from being lost and having almost no control over the events that will follow. Gerardo Herrero Peredo’s debut feature The Maus, having its European premiere in Sitges International Fantastic Film Festival of Catalonia, exploits the very same fear and comfortably lives on it. Up to a point.

It opens with a young woman Selma (Bosnian actress Alma Terzić of Snow and In the Land of Blood and Honey) clinging to her talisman and praying to Allah. When the scope widens, we can see that the car belonging to or rented by her German boyfriend Alex (August Wittgenstein) is stuck on the road in deep forest. It is somewhere in eastern Bosnia and Selma has every reason to be scared: from the rational point of view, the wooded area is still full of landmines, and from the personal side, she is still traumatized from the war in the 90‘s she survived losing her family in Srebrenica genocide. They both have no idea where they are and where they should go.

The real trouble follows soon in the form of the two forest workers, Vuk (Aleksandar Seksan) and Miloš (Sanjin Milavić), kinda offering help, but being rude and unpleasant to Alex and Selma. After an accidental mine explosion, she gets hurt and two of them run out of options. The men that are supposed to help them are not just rude, they are also local Bosnian Serbs, which puts Selma in paranoid mode while she is slipping in and out of horrific nightmares of ethnic violence.

It works well because Herrero is using a lot of cinematic technique and nightmare logic to throw us a curveball after curveball, so The Maus is genuinely unpredictable. Hand-held camera flying around the characters in quick, but smooth movements depraves us of any idea where are they at the moment and where are they going, denying us any sort of mental map of the place. Also, for a decent period of time we are wondering what is Selma’s bad dream and what is reality.

The lead actors are proving themselves to be a good casting choices. Alma Terzić is gentle and scarred and determined at the same time, while August Wittgenstein shows enough of the casual cockiness for the type of the character he is playing. Vuk and Miloš are pretty poorly written caricatures and the actors are doing enough to get the paycheck, but not more than that.

The real problem, however, shows up around the midpoint when all the dream-reality dichotomy wears out its welcome and culminates with the random, “anything goes” solutions to end the conflict. More to the point, we are not at the end yet, and plot twists are getting more and more insane and even dubious from the ethical standpoint. First-timer to feature-length films, Herrero obviously wants to put the Bosnian context to a use, but clearly does not know a lot about the region (not a single take was filmed there), its history, its traumas or its folklore.

It is good when the characters do not know where they are, it is even acceptable to keep the viewers in the same type of dark from time to time. But if it is the case with the director, that is not going to end well. Herrero had enough ideas for a short to mid-length film and he is clearly technically accomplished to pull it of, but a feature, even though it is a simple “slasher in the woods” trope, has proven to be too much for him.

Trieste, Yugoslavia / Trst, Jugoslavija

kritika originalno pročitana u emisiji Filmoskop na trećem programu Hrvatskog Radija

Mladima, pa i onima na pragu sredovječnosti u Hrvatskoj i Sloveniji, o ostatku bivše nam države da ne govorimo, Trst uglavnom ne znači previše. Van nekih čisto osobnih uspomena koje imamo ili nemamo, Trst je europski grad kao i svaki drugi, jedan od mnogo u globaliziranom svijetu. Te generacije će se možda maglovito sjećati storija svojih roditelja o Trstu, možda ponekog izleta sa dominantnim konzumerističkim predznakom, dok će još mlađima čak i to biti nepoznanica. Međutim, za neke starije generacije, Trst je značio puno više od toga. Lako je to podvesti pod kulturu šverca i ranog konzumerizma, govoriti o “jeansu” ili auto-dijelovima ili snobizmu ispijanja originalnih talijanskih espressa i capucina bez nekog naročitog povoda, ali Trst je dobrom broju Jugoslavena bio prvi prozor u zapadni svijet. Još i prije “zlatnog doba” kupovine na tržnici Ponte Rosso, putevi povijesti jugoslavenskih naroda i Talijana su se na nerijetko epski način križali upravo u Trstu koji je bio jedna od fokalnih točaka ranog, predratnog antifašističkog otpora kroz organizaciju TIGR, kao i točka konačne pobjede partizanskih boraca u Drugom svjetskom ratu. Koliko zbog činjenice da se Jugoslavija vrlo rano izvukla iz željeznog zagrljaja Sovjetskog Saveza, toliko i zbog raznih bilateralnih ugovora, granica između Jugoslavije i Italije je bila najmekša i najotvorenija od svih granica između kapitalističkih i komunističkih zemalja. Pogranična trgovina je otpočela već 50-ih godina, da bi se digla na internacionalni nivo i uspostavila kao kulturni fenomen 60-ih, a svoj puni obim doživjela 70-ih i 80-ih. Trgovinsku razmjenu je, očekivano, slijedila i kulturna. Talijanski i prije svega tršćanski autor Alessio Bozzer pozabavio se tim fenomenom u svom dokumentarnom filmu Trst, Jugoslavija, u Hrvatskoj premijerno prikazanim na Liburnia Film Festivalu, a onda prisutnim i u kino distribuciji.

U razgovorima sa svojim sugovornicima s obiju strane granice (ovo je jedan od onih takozvanih “talking heads” dokumentaraca), Bozzer je pokušao da pokrije sve aspekte fenomena kupovine u Trstu, što je to značilo za jugoslavenske kupce, a što za talijanske prodavače, a u središtu zbivanja nalazi se, naravno, tržnica Ponte Rosso na kojoj su se u neka relativno davna vremena kupovale one sablasne lutke za vrh ormara, a nešto kasnije “jeans”, kava, banane. Bozzer je razgovore vodio sa povijesničarima-amaterima, fotografima, arhivarima, potomcima prodavača, vlasnicima, odnosno nasljednicima modnog imperija “Riffle” koji je proizvodio najjeftiniji talijanski “jeans”, carinicima i policajcima s obiju strana, jugoslavenskim kondukterima u vlakovima i šoferima autobusa koji su dovozili kupce, te s brojnim javnim ličnostima različitih profila uglavnom iz Slovenije i Hrvatske koje su govorile o svojim sjećanjima na Trst i značaj kupljene odjeće ili popijene kave u Trstu za ugled među vršnjacima i kolegama. Tako ćemo se naslušati carinsko-policijskih anegdota o uhvaćenim švercerima, o Riffle trapericama i njihovoj stripovskoj etiketi, o problemima oko zamjene novca i posla koji se iz toga razvio, o parkingu, pakiranju, obaveznom “trontanju” kupljenom robom tako da bi oni koji su u radnju ušli kao mršavi iz nje izašli kao debeli ne bi li prevarili carinike, te o ostalim sastavnim dijelovima folklorne memorije zvane “kupovina u Trstu”.

Neke od tih prispodoba su interesantnije i generalno uspjelije od drugih, međutim većina njih ostaje na nivou onoga što smo već imali prilike čuti od starijih generacija, sami iskusiti ako smo pripadnici istih ili makar pročitati u Leksikonu Yu mitologije ili na kakvom nostalgičnom internetskom portalu. Osnovni problem filma je, uz njegov klasičan, čak pomalo bezličan stil u kojem se sugovornici izmjenjuju s arhivskim fotografijama i materijalom s televizije, i format filma, odnosno njegovo trajanje od svega 65 minuta što je Bozzeru dovoljno tek da uglavnom zagrebe po površini cijelog fenomena. Potencijalno zanimljivi politički, ekonomski i momenti kulturne razmjene su praktički “pretrčani” u kratkim epizodama zasnovanim na općim mjestima (zanimljiv aspekt odalaska u Trst u kino zbog svježijeg filmskog repertoara, recimo, zauzima možda minutu-dvije filma), a za dubinu se čini kako nema ni vremena ni volje. Ono što je, međutim, čudno je to da kako film odmiče, tako se gubi talijanska perspektiva koja bi mogla biti zanimljiva i jednoj i drugoj publici (Tršćanima kao kuriozitet iz bliže povijesti, Talijanima van Trsta kao jedna nova dimenzija njihove diverzificirane zemlje, a bivšim Jugoslavenima kao jedan sasvim novi kut gledanja na dio njihove mitologije), pa Trst, Jugoslavija postaje više jugoslavenski nego talijanski dokumentarac. Nešto informativne i edukativne vrijednosti film svejedno zadržava, ali to nije ni izbliza dovoljno da bi ga učinilo izuzetnim.

 

Hounds of Love

kritika originalno objavljena na DOP-u

Nazovimo to našom morbidnom opsesijom, ali mi fakat nemamo nikakvih problema da svakodnevno konzumiramo nasilje bilo koje vrste, samo dok smo na zdravoj distanci. Ne zasipaju nas mediji takvim sadržajem apsolutno bez razloga, već im to izričito tražimo. Ratove, ubistva, nasilne proteste, terorističke napade, školske tuče, pljačke, jurnjave po autocesti, daj šta daš. Zato valjda postoje i ti silni “true crime” kanali na televiziji i zato je ekranizovana fikcija, filmska kako i televizijska, fokusirana na vojsku, policajce, kriminalce, leteće super-junake koji se bore protiv letećih super-zlikovaca dok se u nekom drugom filmu uloge ne zamene.

Vrhunac tog nasilja sa ekrana su “moralno upitni sadržaji” koje svejedno gledamo iako, naravno, ne opravdavamo. Filmovi o serijskim ubicama su primer za to, čak bi bili idealan da nisu izašli iz mode. Mehanika je jasna, tip koji je imao teško detinjstvo otima, muči i ubija (najčešće) žene, pritom igrajući nekakvu igru intelekta sa policijom koja ga juri i na koncu hvata, ali ne pre nego li je ovaj belac u kasnim dvadesetim ili ranim tridesetim godinama već prolio dovoljno nevine krvi. To sve znamo i svejedno gledamo. Kao, uostalom, još jedan žanr koji je već iscrpljen, ali se čini da se vraća u modu, u svom efektu šoka i okupiranja pažnje još manje suptilan od “serial killer flicka”. Taj žanr se prikladno zove “torture porn”, dakle imenom koje objašnjava mehanizme kako nas “hvata”.

Čemu ovaj poduži uvod, još za film koji realno ima sasvim malo veze sa svim navedenim. Razlog je jednostavan, australski psihološki triler sa elementima socijalne drame i izletima u vode atmosferičnog horora Hounds of Love je na vrlo sličan način neprijatan kao dva navedena žanra i zapravo je teško naći uverljivo objašnjenje zašto bismo ga pod bilo kojim okolnostima gledali. Tema sredovečnog bračnog para sa margine društva koji otima devojčice i devojke na kojima se fizički i seksualno iživljava, pa ih ubija i metodično zakopava u šumi, nije naročito ugodna, bilo da je reč o fikciji, stvarnom zločinu ili sivoj zoni reimaginacije i kompozita negde između ta dva pola.

Međutim, Hounds of Love je film koji nas hvata i ne pušta, ma koliko to što vidimo nama bilo poznato iz različitih izvora. Jedan od razloga za to je atmosferičnost već od samog početka, od uvodnog voajerskog kadra kamere u pokretu preko igrališta za odbojku gde se tinejdžerke zabavljaju. Osećaj koji se stvara je zagušujući, vruć i lepljiv kao bilo koje godišnje doba u Australiji, a šljakersko-klošarska predgrađa Pertha i vreme radnje, sredina prema kraju 80-ih sa svom tom eksplozijom kiča, nikako ne doprinose relaksaciji. Ograde su možda pofarbane u belo, susedi se možda pozdravljaju na cesti, ali niko ne zna šta se skriva iza zatvorenih vrata niti kome pripadaju krici koji se čuju usled slabe izolacije.

Drugi razlog za tu magnetičnost možemo naći u umetničkoj viziji i zanatskom umeću autora debitanta u dugometražnom formatu Bena Younga. Osim što fino balansira između stvarnih slučajeva koji su potresli Australiju i umetničke slobode, Young ima sjajno oko i uho za detalj, što se vidi po scenografiji, kostimu, rekvizitima (koji svi deluju svakodnevno rabljeno, čak i obrabljeno) i izboru pesama koje se tu i tamo čuju umesto retro-elektronskog pulsirajućeg soundtracka. Takođe, Younga valja pohvaliti i za nesvakidašnje, prilično životne i detaljne likove (koji pritom ne otkrivaju svoje karte prerano), odbijanje da krivce i žrtve vidi isključivo u tim ulogama, a ne u nekom širem socijalnom i psihološkom kontekstu, te za upravljanje pričom i njenim ritmom i dinamikom u dodatno mučnom sporom tempu.

Konačno, valja reći koju i o glumcima. Mlada Ashleigh Cummings sjajno kanalizira prvo svu aroganciju i bunt svoje tinejdžerke Vicky, potpuno normalne pojave za njenu dob, pa zatim strah jednom kada shvati da se našla u nemogućoj situaciji, a na koncu snalažljivost u emocionalnoj manipulaciji kao jedinom mogućem mehanizmu da se izvuče iz nje, kao i volju za preživljavanjem. Takođe, otmičari, bračni par Evelyn i John White (igraju ih Emma Booth i Stephen Curry) nisu monolitni u svojoj naravi i u svojim zločinačkim poduhvatima, ma koliko rana montažna sekvenca govorila tome u prilog. Oni jesu uigran tim u nekim od situacija, ali njihov odnos je daleko od idiličnog, jer oboje, suprotno predstavama o serijskim ubicama kao osobama izuzetne inteligencije i apsolutno nikakve empatije, imaju svaki svoje probleme. Evelyn tako pati za svojom oduzetom decom, a John je u realnom svetu, van svog psihopatskog hobija, sasvim nemoćan. Takođe, on je dominantan partner u tom odnosu, ali pitanje je dana kada će ona shvatiti da u toj pogodbi ona nije dobila ništa osim možda “krova nad glavom i hrane na stolu”, kako sama kaže, a za šta mora trpeti posebno emocionalno zlostavljanje.

Je li Hounds of Love najsnažniji psihološki triler koji ćete ikada pogledati? Ne znam. Najoriginalniji nije svakako. Ni najneprijatniji, ni najšokantniji. Možda je najljudskiji. Svakako je dobro osmišljen i urađen. Ali ne odgovara, čak i ne pokušava odgovoriti na ono pitanje zašto smo uvek spremni da pogledamo ljudsku patnju, pa ma kako dozirana ona bilo. Preporuka svakako, za one sa jačim stomakom.