Self/less

piše: Tea Šegon

2015

režija: Tarsem Singh

scenario: David Pastor, Alex Pastor

uloge: Ben Kingsley, Ryan Reynolds, Natalie Martinez, Matthew Goode

Generalno, Self/less se bavi pitanjem odnosa materijalnog i nematerijalnog u samoj suštini čovjekova bivanja. Istražuje svijet u kojem je moguće misli, tok svijesti, sjećanja i emocije „preseliti“ iz jedne fizičke domene u drugu, točnije tijelo služi kao paravan ili dom svemu onome što u suštini čini čovjeka. Tijelo je prolazno, svijest ostaje. No, bez obzira na zanimljivu i nepresušnu temu čovjekove besmrtnosti i pitanja humanosti, ovaj film nije ispunio niti jedno moje očekivanje.

Prvo što čovjeku padne na pamet gledajući ga jest „koji se vrag dogodio Tarsemu?“. Ako je za usporediti s ostalim radovima iz njegove filmske karijere, zaključak koji se nameće jest da je jednostavno nazadovao i presušio s idejama kojima je „prštio“. Možda sam u krivu, te je možda ovo njegovo najzrelije djelo, no meni je osobno bio draži dok je stvarne životne situacije i problematiku društva „pričao“ kroz vatromet boja i vizualno privlačne scene svijeta imaginacije, kao da priča „priču za laku noć“. Meni osobno, njegov najdraži film The Fall (2006), zatim i The Cell (2000) odradili su mnogo bolji dijalog s gledateljem na više razina - od konotativne razine do razine dijaloga.

U Self/lessu nekako svega fali. Tarsem se više „zabavljao“ akcijskim scenama nego malo dubljim pojašnjavanjem ideje koju je započeo filmom, dijalozi su površni i u većini slučajeva ispunjavaju prazan hod radnje. Naime, umjesto pitanjem etike i morala (koje bi bilo i odveć nego dovoljna tema za odličan, imaginativan i napet film), njegova radnja je na neke trenutke nepovezana, karakter glavnih likova je površinski definiran te jedino što zbilja vrijedi jesu te scene akcija, a koje naposljetku meni nikako ne leže.  

  No, da se vratimo radnji i njezinim glavnim protagonistima. U već odmakloj dobi iznimno bogati poduzetnik Damian (Kingsley) već je na izmaku zadnjih atoma snage. U trenutku kada se pomiri s činjenicom da ti novac ipak ne može kupiti sve što zamisliš, njegov osobni „second chance“ dolazi u obliku znanstvenika profesora Albrighta (Goode). Albright mu nakon nekoliko okretaja u „čarobnoj mašini visoke tehnologije“ nudi priliku da nastavi živjeti u tijelu nepoznatog mladog čovjeka (Reynolds).

Zanimljivo je da se zbog ekraniziranja ovakve moralne dileme Tarsem pokušao izvući insinuiranjem na filmsku baštinu čija je priča itekako držala vodu. Naime, za suzbijanje nuspojava i indikacija potrebno je koristiti crvenu pilulu. Crvena pilula kao vječita metafora kršenja moralnog kolektivnog zakona mogla je biti odgovor na sva pitanja kojima se Tarsem nije pozabavio. No, umjesto toga, on se pozabavio površinskim „grebanjem“ po problematici pitanja krađe tijela.

Albright „svoja tijela“ pribavlja sumnjivim putem i Damian to saznaje na najgori mogući način - njegov vlastiti um se počinje igrati s njim. Detalji iz života prvotnog vlasnika tijela, Marka, plivaju na površinu, te misteriozna djevojčica (Jaynee-Lynee Kinchen) i žena (Natalie Martinez) zaokupljaju njegove misli. Damian odlučuje istražiti pozadinu priče te iz vlastite znatiželje naposljetku upada u nevolju katastrofalnih razmjera.

  U ovom se trenutku filma već odvijala tolika količina jurnjave i pucnjave, da su sva otvorena pitanja morala, besmrtnosti, etike i filozofije života jednostavno iščezla pored nametnutnih ideja o korporativnom društvu Zapada koje sve više napreduje. Smatram da smo svi mogli biti lišeni scena akcije da je Tarsem samo malo bolje proučio i artikulirao iznimnu ideju s kojom je očito i započeo ovaj film. Neodgovorena pitanja, ostati će neodgovorena, no pohvale definitivno idu za vizualni aspekt ovoga filma - bez obzira na njihovu preokupaciju izričito akcijskim scenama.

Iako pohvale jesu tu, zataškavanja manjkavosti imaginacije koja je bila odlika Tarsemovih filmova, meni osobno, nisu uspjela niti jednom scenom „letećih“ metaka i automobila, pa čak ni totalnim preokretom u radnji. Damianov elitistički i „second chance“ um (p)ostaje potisnut na njegovu vlastitu volju upravo zbog osjećaja morala prema Marku i Markovoj obitelji. „Stari um“ odlučuje da je ipak proživio svoj život, kucnuo mu je čas pozdrava te tijelo „vraća“ vlasniku pred kojim je još čitav život.

Tema puna potencijala mogla je otvoriti savršenu karakterizaciju glavnih likova, no mi smo dobili samo dio kolača pomoću kojeg nikada nećemo otkriti što je s ovim filmom „pisac htio zbilja poručiti“. Svakako je bitno istaknuti kako je Kingsley još jednom odradio vrhunsku ulogu te pridao svoj osobni pečat „starom Damianu“, dok bih za Reynoldsa jednostavno mogla po sto-i-prvi put reći kako manjkavo glumi svaku ulogu koje se primi. Gluma i manjkavost u definiranju karakternih osobina mladog Damiana jednostavno su negativno utjecala na ionako negativni utisak o radnji filma.

Nadam se da će se Tarsem vratiti k sebi i mašti kojom je osvojio mnoga srca.